Jutarnja, STAV

Ne, ne tražim posao!

senad sg 69044094 134345791146048 7303299438160144034 n 1
senad sg 69044094 134345791146048 7303299438160144034 n 1

Radila sam i kao pomoćno osoblje u kuhinji, kao recepcionarka, promoterka, nastavnica instruktivne nastave, dopisnik, stručni saradnik, novinar, marketing menadžer, vodila cjelokupnu poslovnu dokumentaciju Udruženja privrednika, pored svega toga imam mašinu za šivenje i ako nisam ispred računara i ne pišem za sopstveni blog, onda šijem i crtam. Jedno vrijeme na listovima papira, ali mi je postala mala ta površina, pa sam se preselila na zidove.

Nikad mi neće biti jasni ljudi koji se na odgovor da nemaš stalni posao ponašaju ko da si im upravo saopštio da nemaš jedan ekstremitet.

– Jaaao, pa kako to da još uvijek nemaš?!

Mislim, stvarno, kako to da nemam, a državni sistem nam je baš idealan?! Ne, nemam. Ima posla, ali ja neću da radim. Može se lijepo živjeti i od zraka i ljubavi.

I ne tražim više posao. Nikakav. Ne zanimaju me svi oni javni pozivi i interni konkursi u javnom ili privatnom sektoru. Neću da šaljem prijave više ni na one za koje ispunjavam uslove.
Baš tako, ne tražim posao. Pogotovo ne onaj za koji nisam stručna. Nisam nikako spremna za rad pod pritiskom, prekovremen rad, koji nije pošteno plaćen, jer ne pada mi na pamet da se neko iživaljava na meni i da me iscrpljuje i mentalno i fizički.

I ne zanimaju me nikakvi konkursi za posao. A najmanje oni u kojekakvim renomiranim firmama. Za takve imam kratak fitilj. To njihovo poslovanje sa multi – fulti korporacijama obično prosipaju direktori, koji se vode zapadnjačkim forama, dok radnike plaćaju po balkanskim, a uslovi koje moraš ispuniti su ko da konkurišeš za tajnog agenta. Još kad im dođeš na intervju samo što ti na sto ne donesu atomsku bombu da je rastaviš na dijelove. Radno vrijeme ti je dokle god možeš da izdržiš da radiš, a najbolje je ako možeš da radiš ubrzane smjene, bez prestanka!
U takvim firmama Nezavisno udruženje robovlasnika (tajkuni i ostala slična bagra) pokušavaju da podmite Majku Prirodu da uspori okretanje Zemlje oko sopstvene ose kako bi dan trajao duže od 24 sata, odnosno kako bi maksimalno radno vrijeme moglo da bude duže od 24×7=168 sati nedjeljno.
I još te i maltretiraju, nemaš plaćan prekovremeni rad ni obezbijeđene osnovne uslove za rad, te bi najbolje bilo da u svoj radni prostor donesete pidžamu, da kući ne idete jer Vi treba da živite i radite samo za gazdu.

Ne, ne tražim posao. Pa čak ni onaj u državnim službama. Dosta mi je da mi siluju mozak ispitima iz Zakona o državi u kojoj ni pravnici nemaju posla. Uostalom, da sam htjela znati zakone i zakonske akte studirala bih pravo. I dosta mi je da me ponižavaju jer sam odabrala društveni smjer i da mi govore kako sam promašila profesiju. Uostalom, ako je za gledanje sa visine, omalovažavanje i davanje nadimaka, dodjeljivanje poslova, koji su ispod razine ili onih koji uništavaju samopoštovanje kao i za uplitanje u intimni život i tome slične poslove potrebna i odgovarajuća stručna sprema onda sam ja eto promašila profesiju. Blago onom ko nije i ko misli da sam ja promašen slučaj.

Istina jeste da nisam ni ja dala sve ispite u roku, ali nisam ni samo prošla kroz visoku ustanovu. Ne znam i nikad mi neće biti jasno zašto se obnavljanje godine na primjer tamo nekim diplomiranim mašincima ili doktorima opravdava težinom fakulteta a mi “ostali” smo ko nešto „lakši“. Pa i ja sam upisala i studirala ono što sam htjela i voljela. Da sam kojim slučajem htjela gledati tuđe bolesti, crtati šarafe i rastavljati mašine, išla bih za svojim snom. Uostalom, dajte mi da vidim jednog mašinca koji će napisati pravilno pismenu vježbu pa da onda raspravljamo o težini nečijeg obrazovanja! O doktorima ne mogu, tu sam subjektivna, njima sve opraštam.

I da razjasnimo, sve je to relativno. Ne potcjenjujem nikog, ali ne dam ni na svoje.

– Gdje ćeš vidjeti jednog doktora ili mašinca na birou, a vidi koji su žurnalisti?!

Eto ja znam i mašince i doktore koji su na birou, pa…?! To što nam je država „pravna“ i ne priznaje kvalitet nego rodbinu, to je tema za neku drugu priču.

Ja samo znam da sam krv svoju propišala dok sam dobila tu visoku diplomu da bi mi sad neki totalno stručan kamenoklesar rekao da sam promašila profesiju. I da bi pisao kolumnu tamo neki ekonomista, koji ima veze sa svim i svačim osim sa novinarstvom. Fadil Opančić, Šoić i njima slični nisu samo neki izmišljeni likovi u humorističkim serijama. Oni postoje i u stvarnosti, tek da se zna. Samo se drugačije zovu. Lično i personalno sam ih upoznala. Prema tome, ne zanimaju me više ni takvi konkursi.

Ne, ne tražim posao. I ne zanimaju me ama nikakvi konkursi.
Preživjela sam dinastiju Suljagića, preživjela sam i onu Bajraktarevića, a preživjeh eto i ovu Buljubašića i njegovih sljedbenika. Svi su oni divni i krasni, bore se, rade, mijenjaju se i smjenjuju ali ja se ne mijenjam. Ostajem na birou.

I samo da se zna da sam i ja nekad tražila bilo kakav posao i radila svašta. U surovoj realnosti tranzicije i uspješnih privatizacija radila sam i po 60 sati sedmično. Za psihološki i moralni teror na poslu sam bila totalno nestručna, ali i ostala.
Radila sam i kao pomoćno osoblje u kuhinji, kao recepcionarka, promoterka, nastavnica instruktivne nastave, dopisnik, stručni saradnik, novinar, marketing menadžer, vodila cjelokupnu poslovnu dokumentaciju Udruženja privrednika, pored svega toga imam mašinu za šivenje i ako nisam ispred računara i ne pišem za sopstveni blog, onda šijem i crtam. Jedno vrijeme na listovima papira, ali mi je postala mala ta površina, pa sam se preselila na zidove. Međutim, taj umjetnički duh duboko usađen u meni rijetko kome spomenem. Njega čuvam za dane kad totalno frknem, pa da izađem na ulicu i pored svih svršenih kurCeva i diploma poredam i crteže mrtve i žive prirode, pa da mi ljude ubacuju sitni novac u jedan od okrenutih šešir, kojih također imam kolekciju.

Ne znam da li u ovoj nadasve kratkoj biografiji i pismu namjere trebam naglasiti i da volim modu?! OK, onda ću i to nekom drugom prilikom.

U životu samo što još nisam bila hirurg i nisam nikog operisala, ali sam zato bila vrhunska asistencija. Prošla sam kroz svakakve edukacije i iskustva, a i oni prošli kroz mene. I još se nisam umorila. Za razliku od nekih, koji ne poznaju gramatiku ni maternjeg, eto, ja igrom sudbine poznajem dva strana jezika (podvlačim ovo poznajem, dakle ne precjenjivati se ni u kom slučaju i nikad.) Ma kakvom igrom sudbine poznajem ih zato što učim i ne stidim se pitati ono što ne znam. A ne znam samo ono što nisam ni hjela da naučim.

I sad kad sam se dobro „izhejtovala“, odoh da pošaljem 158. prijavu na konkurs. Za posao, naravno. Prije toga moram još samo svratiti do štamparije po kopiju vozačke dozvole. Traži se dokaz i o tome. Imam ja i dokaz i stručnu spremu i dugogodišnje iskustvo vozača motornih vozila. Taksiram više od onog Morgana u seriji Divlji anđeo.

By the way, traži se prodavač.

Nigdje veze…

(posjeta 129 puta, 1 danas)

Zovem se Alisa i dolazim iz svoje Zemlje čuda.
Za sebe često kažem da sam u poslednjem trenutku odlučila biti žensko, iako još uvijek svojim smiješnim Venerinim jamicama uspijevam sakriti mušku logiku kojom sam često vođena.

Published by Alisa Barčić Okić

Zovem se Alisa i dolazim iz svoje Zemlje čuda. Za sebe često kažem da sam u poslednjem trenutku odlučila biti žensko, iako još uvijek svojim smiješnim Venerinim jamicama uspijevam sakriti mušku logiku kojom sam često vođena.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *