SlovoNaSlovo, STATUS

Nedjelja

Retro...
Retro...

Kako odmičemo od grada, kuće su rjeđe, a veće. Vozimo ulicom Peach ( breskva ) koja poslije prelazi u rutu 19, a ona se spaja s rutom 97 koja vodi do Vaterforda. Gradske ulice su voćke. Borovnica, malina, trešnja, šljiva, breskva, granaju se jedna uz drugu, opružene do jezera Iri. Meni najdraža je Cranberry. Ne toliko zbog estetike same ulice, već zbog istoimenog Irskog benda, pjevačice Dolores O'Riordan, i pjesme Zombie. Nedjelja je, i krenuli smo na obližnju pijacu. Sunset Drive In, kino na otvorenom, i Flea market, kako to kulturno zvuči na engleskom. Ljeto je, i tražim bilo kakav povod da izađemo. Ako smo vani, tješim se, veće su prilike da će sporije proći. Prošle smo nedjelje na farmi brali jagode, ove smo na pijaci. Iduće, ko zna?


Cesta pred nama se čas širi, čas sužava. Obraduje me kad joj ne vidim kraj, u hladovini blagih uvala. Što više odmičemo od grada, sve češće su farmerske kuće, nepregledna polja kukuruza,  i trava koja podsjeća na rolani Tajlandski sladoled. 
Trebalo je da dođem u Ameriku, da preispitam svoj odnos prema ovom zelenom čudu. Nezamislivo mi je bilo, prije nego sam došao, da se trava potrpa u crne vreće, baci u kontejner,  ili odnese na smetlište. Za onoga ko je odrastao na selu, moguće, bolje će razumijeti. Meni to, recimo, dođe kao grehota, kao da sam tek otpakirano kilo ćevapa bacio u smeće. 


Pijaca ko pijaca. U svojoj tragikomičnosti ista je od Jablanice, Sarajeva, ešnja, do Vaterforda. Instiktivno na svakoj, poslije Sarajevske auto- pijace, rovinjam za knjigama. Tamo sam našao Selimovića, Andrića, Gazalijev Ihja, sve za dvadeset maraka. Urbani je mit, da se upravo na Sarajevskoj auto-pijaci, moglo pronaći sve i svašta, od ljudske lobanje, do lokomotive. U Vatefordu se ljudi već kupe. Sklapaju bijele stolove i improvizirane tende. Na ulazu, nasmijani mi čovječuljak pruža ulaznicu. Za djecu ulaz je slobodan, za odrasle pedeset centi. 


Knjige ne nalazim. Razočaran pratim Merjem i Imany. Jedna traži cvijeće, druga igračke. Imany će pronaći tonu barbika, za stolom iza kojeg se vidno umoran prodavač jadi mušterijama. Kako nikog osim nas nema, shvatam da se upravo meni obraća. Iduće sedmice je praznik, 4. Juli,  Dan nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država. Ljudi će slaviti, uz neizostavnu buku vatrometa, i njegov uobičajeni promet, od 100 dolara će znatno biti umanjen. Pružam mu cenera za barbike, i poželim mu sreću. Na izlazu, onaj će isti čovjek, u šali upitati, je li to za mene, misleći na saksije cvijeća, u našim rukama. Podsjetit će me, u svojoj dobrodušnosti, i šali, u tome trenutku, na domovinu. 

(posjeta 51 puta, 1 danas)

Adem Garić is a poet from Bosnia and Herzegovina currently living in Erie, PA. He has written two books of poetry in Bosnian, and is in the middle of translating his new book America is Hollywood.
*Adem Garić je pjesnik iz Bosne i Hercegovine koji trenutno živi u Erieu, PA. Napisao je dvije knjige poezije na bosanskom jeziku, a usred je prevođenja svoje nove knjige "Amerika je Hollywood".

Published by Adem Deniz Garić

Adem Garić is a poet from Bosnia and Herzegovina currently living in Erie, PA. He has written two books of poetry in Bosnian, and is in the middle of translating his new book America is Hollywood. *Adem Garić je pjesnik iz Bosne i Hercegovine koji trenutno živi u Erieu, PA. Napisao je dvije knjige poezije na bosanskom jeziku, a usred je prevođenja svoje nove knjige "Amerika je Hollywood".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *