Nedostajanje

Jednog sam dana, sjećam se kao kroz maglu, pod pritiskom umora i nesanice, tražio utjehu među knjigama biblioteke u velikoj zgradi. Velika zgrada postaje još veća kad u njoj nisu ljudi na koje se vremenom neprimjetno navikoh. Svađao sam se sa stranicama knjige koja uporno odbija da mirno i otvoreno stoji na stolu. Svađao sam se i s kapcima svojih očiju, što uporno padaju i čine mi svijet crnim. Čim se zatvore, ona se pojavljuje. Te njene iznenadne pojave nikad nisam uspio dokučiti u potpunosti, samo sam napamet naučio otkucaje svog poludjelog srca. U jednom trenutku vidim je raščupane kose i u plavom, kao da je tek ustala i rano jutro bosim tabanima dodiruje. Već sljedećeg trenutka sjedi kraj mene u crvenom, kao da je dio vječnosti tu provela. A kad odlazi, nosi zeleno. Ne razumijem njene odabire boja, nisam se nikad ni trudio da ih razumijem, samo znam da negdje u sebi nesvjesno počinjem mrziti zelenu.

Naslonivši glavu na sto uspavao sam se tog dana i otišao njoj. A ko je ona? Šta mi je ona? Skup svih mojih čekanja? Puna čaša svih mojih čežnji? Šta mi je ona? Velika ljubav, ljubav koju očekujem da se pojavi iza svakog ćoška, na svakom koraku svog života? Sanjam, valjda. Nađem se u jednoj sobi, koju dotad, kunem se, nigdje nisam vidio. Bila je to prostrana soba, sjedio sam u fotelji i pio čaj. Iz drugih soba i hodnika dolazio je zvuk od djece što se igraju igračkama. Mirno sam sjedio i sve mi se činilo krajnje normalnim. Vjetar pomjera tanke, prozirne zavjese, pokazujući mi raznolik pejzaž što se skrivao iza prozora, ali ja, kao da sam već godinama tu, kao da sam to bezbroj puta vidio, mirno sjedim i ne obraćam pažnju. Čujem kako škripe vrata. Kao stara drvena vrata te biblioteke, ali škripe nova vrata te prostrane sobe u kojoj pijem čaj.

Nazire se neka nježna sjenka. Za sjenkom pojavljuje se ona. U plavom, stoji na pragu. Raščupana, lice joj mokro, ruke joj mokre. Zove me imenom, doziva me… Cijelo tijelo mi se ukočilo. Želim, žudim da ustanem i krenem ka njoj, da je zagrlim, pomirišem i prošapćem kako mi nedostaje, ali ne mogu da se pomjerim. Tu se prvi put zapitam gdje sam. Ona se smije, i dalje me zove i smješka se! Smješka li se to ona mojoj nemogućnosti da se pomjerim? A kako me samo zove! Nekim tuđim imenima, nekim nadimcima slatkim, onim usnama poput šumskih jagoda! Drhtim. Znoj mi se sliva niz čelo, htio bih nešto da kažem, ali svaka mi se riječ zaglavljuje u grlu i počinjem jako kašljati i sve intenzivnije osjećati bol u grlu. Jedva uzimam dah dok se nježna slika njena iz plavih boja presvlači u zeleno i nestaje.

Suze. Suze mi teku. Štrecnuvši budim se i dižem glavu sa stola biblioteke. Knjiga koju čitam se zatvorila, prestao sam se svađati s njom. Moje ruke trnu od čežnje da je zagrle. Gdje je? Koliko još trebam da je čekam? Kojim me je ono imenima dozivala? Uhvati me tako nedostajanje usred bijela dana, pa me tako jako stegne da mi dođe da vrištim iz sveg glasa od boli. Pa mi niz obraze tiho poteku suze. Ali moje je nedostajanje vrlo čudno – meni ne nedostaje ono što sam vidio i imao, ja čeznem za onim što će nekad biti moje, ni ne znajući prema kome osjećam nedostajanje. Uzeo sam torbu sa stolice te ustao i ostavio knjigu i biblioteku. Vrata su škripila i kad sam izlazio i kad sam se vratio shvativši da sam nešto zaboravio. Zaboravio sam da uzmem svoj kratki san pod ruku i izađem s njim.

Vraćam se za sto samo da uzdahnem nekoliko puta, da pogledam knjigu i fotelju u kojoj sam sjedio, da vidim sto gdje sam bio naslonio glavu. Kao da se moj san po svemu tome rasuo i kao da skupljam njegove djeliće. Kao da ću od tih djelića sastaviti izmaštanu nju i onda moći da je zagrlim. Ostatak mi je dana prošao u razmišljanju o tom kratkom snu. Svako razmišljanje i sjećanje koštalo me je jednog izgubljenog djelića istinitog sna, pa sam te izgubljene djeliće sna zamjenjivao izmaštanim djelićima, dok se čitav san nije izgubio i ostala mi samo mašta izmaštana na temeljima jednog slučajnog sna. Pa sam ga izmaštao iznova, pokušavajući da se sjetim originalne verzije.

U maštanoj verziji svog izgubljenog sna grlio sam nju, onu koju čekam da se pojavi. Ona je kraj mene sjedila u crvenom, dolazila su djeca čiji su se zvukovi čuli u snu. Zvala su je majkom. A ta kuća, ta prostrana soba i zavjese i pogled na more bili su naši. Ne znam, nedostajanje, valjda… Kad se jednog dana pojavi, evo joj dokaza da sam je volio prije negoli sam je upoznao, da mi je nedostajala prije negoli je i bila moja.

(posjeta 64 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

suvada
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search