Nije isto, nit će biti!

U vim vrletima posebno se štovao i štuje hljeb naš svagdašnji ili kruh naš nasušni, do te mjere da se zakuhavao vazda na poseban dan, sa posebnim ciljem, komadanja unutar porodice, rukama uz obavezno čuvanje i bibanje mrvica koje se pritom raspu. Jer se hljeb ili kruh ne smije niti može rasipati, velik je to grijeh. Manje-više tijesto se u suštini ne razlikuje, ali se razlikuje u formi, namjeni i mirisu. Ibret.

Svaka kuća drugačije “tijestom” miriše. Sjećam se, dok čekam da mi se ramazanije ispeku… ko da vidim. Majka hoda i otvara, pa traži a ne može naći, ko da vidim, i ko da puše onako kako samo starije žene mogu. Majka zakuhala za pitice ili somune, ono uz ramazan, a neko ih zove i ramazanije, pa ono tijesto natjeralo, ona sve pripremila, a nejma nečega ono baška zaturilo se, a morebit je i majka sama od sebe sakrila. Helem, ne nađe to što je trebala, pa se onako par trenutaka snebivala i završila ramazanije tugaljivo, sve nešto sebi kazujući u njedra. A uzmirisale nama nejači, manjarabi, baško da insan nikad sofre nije vidio pa bi sve u oči trpao. Stariji su bili čvršći, ali mi omladina oblijeći bi ko tići oko gnijezda, pa su nas stariji, da nam brže vrijeme prođe slali na sokak da javimo svima. A mi onako izgladnili, jedva čekali da nam se ukaže onaj kandilj pa da kroz mahalu povičemo, iftaaaar, koliko te grlo nosi.

Jah. Pusta sjećanja. No majka bijaše kaharli. Pa sve nutka osim onih ramazanija a svi zapeli za njih. Sabrali se mi, pa se oni mirisi prožimaju, a majka krije ramazanije. Odjeknuše sofrom, ko onaj top na gradu gore, majkine riječi da su joj ramazanije gole.

Sve utihnu, a dedo, vidjevši majkin hatar, dodade da ima svega, a jel potrunjeno ili nije onijem crnijem trunjem ko gleda. Razumijeli smo da je htio samo da majki bude lakše. I bilo je. Kad su se pojele. Povlačile se onako, duže nego inače. Valjda ih niko nije htio gole. 

Helem gledam, peku se. Fino porumenile. I mislim, da se ramazanima i slavama i slavljima hljebovi jal kruhovi jal ramazanije jal pitice il samuni posebno ogrću raznoraznim sjemenkama i ukrasima, da ne budu goli. I stablo je golo zimi pa ga snijeg pokrije, nekamoli ono što se štuje i poštuje do te mjere da nam kuća njime miriše. 

(posjeta 104 puta, 1 danas)
Total 7 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentar

  • Nedžad Gicić
    3 mjeseca ago Odgovor

    Te crne malehne bibice su crne sjemenke čurokota koje daju onu dobro poznatu aromu i okus ramazanki, kako smo ih zvali… Nostalgija još više u grudi zapeće kad više ne čujem dječije ‘kandilje’ i pozive Iftaaaar! Zato i ne marim kad sebi oduška dadnem i u svojim ’50-tim čim ugledam kandilje kako sa al’manara sasija poviče u sav glas, koliko me grlo nosi: Iftaaar !!! 😉

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search