Nizak strop – visok pogled
-
- 1. Oktobra 2020.
Uvijek sam se divila niskom stropu naših starih bosanskih kuća. Vendar te od malehna učilo da ne ideš visoko, vego da se pogneš i nakloniš mjestu kojem ulaziš i dohodiš. Svaka avlija bila malo uniže ulazom, da se sagneš bilesi kad ulaziš, i da sve svoje ostaviš pod pragom, i da vazda ulaziš kao skromni Božji rob.
Ulaz u avliju dede i majke bio je uvijek da se insan morao malo prigeti ako ne želi da ugleda čelom zvijezde i da ga poput kakvog buzdohana opali ona drvena striha pa se osvijesti gdje ulazi i kako treba ući. Svjesno i savjesno. I ponizno. Ulaz u kuću je bio isti. Dedo bi pogni gornji dio tijela i uđi bi skrušeno, poput kakvog bogougodnika koji ulazi u hram. Mi djeca nismo imali tih belaja jer smo ulazili ne saginjući se. A na sokaku svakom mahalskom djetetu prilazili bi stariji tako da se sagnu biva da se ovi ne osjećaju malehni, a djeca da budu velika u očima skrušenih i pobožnih koji su uvijek po jednu bobu imali u onom desnom džepu starog pletenog prsluka u kojem bi budi i mahramica da insan obriše nos i očisti se kad ustreba.
Morebit da se samo tako mogla poštivati avlija i kuća u koju se ulazilo, ko će znati…
A onda, belćim kad se malo ostari, uzvere se na drugi boj i posmatra svijet svisoka, i shvati da je insan samo oveći mrav koji se uzdići jedino more preko skromnosti, drvenih a ne mermernih basamaka.
U tome leži sva čar, shvatanje, da si nizak i da moraš biti još niži ako želiš visoko i kod Boga, ali i kod ljudi.
A ne da se prsi ko paun, jer bilesi paun nije, niti da se puše kao puh jer hajvan nije.
Vego, da bude insan, onakav kakav bi trebao zaoprave biti. Jer dalek je put od čovjeka do insana. Bezbeli!
Šta bi promjenili?
O autoru
Đenana Bajraktarević
Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.
