STAV

Ogledalo

Mi smo baš onakvi kakvim se osjećamo
Mi smo baš onakvi kakvim se osjećamo

Ta zuč! Ta bol upaljene zuči i kamenje u njoj! Nema drugog lijeka osim operativnog zahvata i “in toto” otklanjanja. Sažalio se tridesetpetogodišnji Ado, haman olimpijsko, 84. godište, na sebe, spreman u bolničkoj postelji, čekajući da dođe na red. Ko od brda odvaljen, visok, stasit, intelektualnih crta, ljepuškast, ma ljudina! A, zemljotres u gaćama. Osijedio preko noći od straha, haman.

Tješi ga hirurg uz posljednji pozdrav prije operacije: “Ne brini, zahvat je zahvalan, brzo ćeš se oporaviti. Generacija smo, mladi smo, rane brze zacjeljuju.“

„Koje si ti godište?“, upita ga iznenada Ado, malo i iznenađen, čak zaboravivši na tren svoj strah, jer slika sopstvenog sebe ni približno nije odgovarala slici čovjeka naspram njega.

„67.“, dočeka veselo i samopodrazumijevajući.

Utihnulo je, a bura se tek rashuktala-u Adi. Ili je do njega i njegove vanjštine, ili do tog levata. Nečije oko vara. Neko ne koristi ogledalo.

Žalosno, ako je on doista stariji od trideset i pet, smiješno ako „ovaj“ vjeruje da je mlad sa svojih pedeset i kusur.

Kako god, istina je tu negdje u sredini, a mi smo baš onakvi kakvim se osjećamo. Uglavnom. Kad ne pretjerujemo!
I kad ne prepadamo sliku u ogledalu!
Ili se umiti ili ogledalo ubiti?

(posjeta 111 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *