Oni koji jedu ljude

Insan ovijeh vrleti znade da se bir se rodi bir se okupa, pa umota i poda majci u naručje, jer prvo viđenje svijeta svakome je teret toliki da se suzama umije prije negoli vodom sablije i zagrljajem ogrne. Ko zna ko li insana malehnog dočeka na ulazu u ovaj svijet pa se pripane toliko vendar mu duša u nosu stane od straha, jal od anamonih jal od Allaha ko će znati. Insan ne zna tada pričati a i da znade zuba nejma da bi ga neko mogao razumjeti. Nego čini mi se da od rođenja nekako sve ide naopako, valjda treba tako, prvo počne pričati pa zube stekne a onda pamet. I najede se mivenih sofri za godina pa zavadi oblaguje jezikom i djelom i tek onda nauči da se riječima najviše jedu insani jedni među drugima. I to niko od stvorenja ne radi tako sočno košto to radi insan, da mu nikakav hajvan premca nejma.

Bila jednom jedna tako, plaha i naočita, u mahali živjela na kraju kuća usput. Majci bi dojdi povremeno, krila se. A kažu bila plaha ko vila, valjda se s tugom svila čim je izgubila krila onaka… plaha. Oči da ti stanu. Oblagivale je često dokone i kone, da ima nake čudnovate bole, i da išće vazda traži mimo kuće, a nikad nije izašla iz kuće da nije u pratnji bila, svog Halila vazda sa sobom vodila da joj bude svjedok kad jezici krenu, da zaštiti svojim djelom svoju majku, bar jednu ženu, od kona dokonih i jezika đavoljih što su soframa jele one najbolje međ nama odvajkada. Halil bijaše ižegnut iz srca što voljelo je ljubavlju bolnom, al nosila ga časno u ruci baško da srce svoje čuva. Oca nije znao, nit imao.

Halil čuvao njenu tajnu, seharu sa šifonom mivenim đulsijom i hedijom čuvenom za onu koja rukom pređe ono što nisu vidjele očne vjeđe. I tako stigne je omorina oka, urok i zla srca žaoka, jer su se klele da ljepšu nisu srele i da će je odnijeti do pod oblake bijele đavoli sami jer im u očima bijaše đavolica-a melek sami, samo stoga što muževi dični nisu bili sebi vični da odmaknu stege i uprege od tjelesnih žari što pale noću one koji se nisu sa sobom razabrali. Umrije Halima, melek međ ljudima.

Otišla Halima, rekoše, a meleki nosiše pod prve oblake njene sjene, od očiju skrivene. Pričale su potlje učene žene da miris ljepši nisu osjetile kad su je gasulile, a ćefini mirisaše đulsijom od srca skrivenom, suznim okom mivenom. Šest metara da ne usfali.

Nešto mislim, kolik moraš zalim biti da serviraš sebi insansko meso i jedeš gladohotno, dok se smiješ i smiješ sve što ne znaš reći. A ne znaš kad vidio nisi, kad čuo nisi kad bio nisi, jadan ne bio si!

Al ima tako ljudi, međ nama hrane se nama, i biraju meso koje će od ljudi jesti, a ne znaju da će im jednog dana sve to prisjesti. Kad kazivali su što nisu znali, i u mezar urocima i zapisima trpali prije vakta. Bezbeli će saznati!

(posjeta 174 puta, 1 danas)
Total 1 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search