INSPIRACIJA, STATUS

Onoj koju najviše volim

fotka
fotka

Taj sijedi pramen u njenoj kosi me je natjerao da je osmotrim na drugačiji način. Sve do tada za mene je ona uvijek bila najljepša, bez ijedne bore i sijedih, jer sam ju gledala ljubavlju i srcem, a ne očima. Tog dana moju pažnju privuče baš taj sijedi pramen, trznuh se, protrljah oči i pogledah je malo bolje. Gledam i ne vjerujem. Zar je moguće da te promjene nisam vidjela? Zar je moguće? Bore koje su jasno ispisivale stranice životne knjige i jednog ne tako lahkog života izazvaše tugu u meni, hladan znoj me obli. Zašto je nisam osmotrila puno prije? Njeno tijelo je govorilo sve. Težak i umoran hod ukazivao je na činjenicu da su iza nje kilometri i kilometri pređenih puteva, sa milionima prepreka i stranputica. Ruke, te tako sitne ruke, a opet grube i ispucale kože govorile su o silnom teretu koji su podnijele. Oči upale, napola zatvorene pokazuju umor, dokaz su mnoštva neprospavanih noći i prolivenih suza. Zapitah se čemu to, čemu sav taj teret i sva ta borba? Pa da, sve je to zbog mene, jer jedini razlog za njeno življenje bila sam ja. Postala sam centar njenog svijeta onog momenta kada me je prvi put u naručje uzela. Tog momenta, vjerujem i potpuno sam sigurna da je odlučila da je ništa omesti neće. Osjetih tešku krivnju, najtežu. Kako da ne primijetim promjene na njoj? Kako da ne pročitam s njenog lica šta mi je pokušavalo reći? I onda shvatih da ja nju tako nikada neću moci posmatrati, jer za mene ona će uvijek biti najljepša i najmlađa, bez sijedih i bez bora, šta god da vrijeme učini njenom izgledu, jer gledam je srcem. Njeno ime je majka.

(posjeta 106 puta, 1 danas)

O autoru

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *