Fenomenalno kreativni magazin

Osmijeh Luisa Armstronga

Danas, nakon što sam potrijebio smeće, suho lišće, grančice, i upakovao ih u velike crne vreće, otišao sam na trijem, s pogledom na baštu, da odmorim. Zavaljen u platnenu stolicu, posmatrao sam purpurni odsjaj sunca u zalasku. U to vrijeme, ovaj grad poprima nadrealne boje, koje  nebesa kao da toče u nepregledno plavetnilo jezera Iri. Prizor koji me iznova ispuni blagom melankolijom. Da li zbog kratkoće magijskog trenutka koji upućuje na prolaznost, ili pak zbog želje da u njemu ostanem zatočen, nisam siguran. Godinama sam učio, boriti se sa ovim povremenim napadima, koji su najčešće nenajavljeni, i bezazleni. Koristim ih kao priliku da zavirim u sebe, da osluhnem vlastito bilo, onaj tihi bat u grudima, koji gura život da kola venama, unatoč svemu. Kunjajući, mogao sam iz  susjednih bašti, iza neke od podignutih ograda, čuti glas Louisa Armstronga i pjesmu, What a wonderfull world. Još jače sam pritvorio kapke, kao prozore pred oluju, zamišljaući Starog Satchma ( jedan od nadimaka Louisa Armstronga, koji dolazi od kovanice ‘satchel mouth’, pri čemu je ‘ satchel’ veoma velika torba ) a sve radi Louijevih usta i osmijeha kojim je rušio crno-bijele ograde i zidove, između kojih je i sam odrastao. Zamišljam ga u prepunoj sali kako se smije i pjeva, čak i onima koji to nisu nikako zaslužli.

****

Nisam, da se razumijemo dragi čitaoče, naročit poznavaoc muzike i njenih žanrova. Tačno je da odlutam u onostrano slušajući kur’anski mekam sevdaha. Zorile, kad bunovan kročim u novi dan, odgovaraju mi nježniji tonovi. Na otvorenoj cesti što vijuga, odlutam uz jazz, blues, ili rock n’ roll. Sve u svemu, kako starim, na muziku gledam slično kao i na književnost, kvalitetna je ona koja oplemenjuje.

***

Pjevušim, i razmišljam o Merjem i njenim naporima da me nauči osnovama pjevanja. Udahni. Izdahni. Napravi stanku. Nemoj bola’ kroz nos. Ispravi se, ne gnječi dijafragmu. Otvaraj usta. Hoću da čujem svako slovo. Š nemoj da šušti. S  neka ne sikti. I tako, imajući puno pravo da se naljuti, i odustane, ona opet, svremena na vrijeme, obnovi lekcije samnom, ispočetka. Jednakim entuzijazmom. Ona znate, voli pjevati. Ona umije pjevati, što je puno važnije. Zvonara, zovem je ponekad nadimkom kojeg je dobila u mladalačkim danima od oca, jer je kako kaže imala želju da postane operska pjevačica. Pa bi zvonkim glasom, kao da je sada gledam, trčala stanom, s jednog na drugi kraj, zvoneći;  do, re, mi fa, so, la, si, do. Odjekuje u mojoj glavi, kao što je nakada, vrlo moguće mostarskim naseljem Tekija.

***

Ovo nije priča o ‘najvećem kornetisti’, kako je to pisalo na plakatima do kraja 1920-ih. Ovo nije priča o izolacijskom danu bh. književnika i Imama nastanjenog u Americi. Ovo nije priča o njegovoj mostarki koja po cijeli dan pjeva. Ovo je priča o nama, danas, koji smo zaboravili smijati se, čak i onima koji to nisu nikako zaslužili. 

(posjeta 33 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Adem Deniz Garić
Web stranica | + posts

Adem Garić is a poet from Bosnia and Herzegovina currently living in Erie, PA. He has written two books of poetry in Bosnian, and is in the middle of translating his new book America is Hollywood.
*Adem Garić je pjesnik iz Bosne i Hercegovine koji trenutno živi u Erieu, PA. Napisao je dvije knjige poezije na bosanskom jeziku, a usred je prevođenja svoje nove knjige "Amerika je Hollywood".

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search