PITCHWISE

Kad samo sletjeli na Američko tlo, na aerodrom u Filadelfiji, 29. marta. 2017. godine, službenik koji kontorliše protok nepoznatih osoba, prije nego zakorače u budućnost obećane zemlje, ozbiljno me pita, šta sam po zanimanju? Objašnjavam da sam vjersko lice, dakle  Imam ( u Bosni bi rekli hodža, vrlo često pežurativno, i pogrdno, ili efendija, kad hoće tepati, ili se našaliti na efendijin račun,  a na engleskom, mislim sam u sebi, jarane moj, pojma nemam kako se kaže). Srećom, Merjem, koja inače vlada jezicima i mnogo čime bolje od mene, u datom se momentu dosjetila izraza minister i priest, biva svećenik, muslimanski svećenik. Riječ priest je ulila boju i vratila osmijeh namrgođenom licu pedesetogodišnjaka, rodom iz Bafala. Drago mu da idemo živjeti u Iri, koji je od Bafala udaljen nepuna dva sata vožnje, jer je to, kako kaže, prelijep kraj, uz obalu jezera na kojem svake godine peca. Iri je grad širokih ulica kojima niko ne šeta. Grad prelijepih kejova, kojima rijetko ko šeta. Osim onih kojih džogiraju, ili trče, naravno. Grad koji pored svega što ima, a ima dosta toga, nema ono nešto, što ja moguće tražim u svim gradovima poslije Sarajeva, a to je onaj šarm kojeg pojedini tako bezdušno imenuju sa ‘sarajevski duh’ . Elem, tema je to za neke druge prilike. 

Tri godine poslije, u pandemijskoj pometnji i ludilu,  proradio mi damar za pisanjem. Meni je to, ugrubo rečeno,  došlo kao onih deset maraka u džepu zelene vijetnamke koju je aba (babo) kupio na nekom buvljaku u Tuzli ( dok je još radio kao kondukter Bosna-prevoza, prije neuspijele privatizacije) kad sam ih sasvim slučajno našao u starom pakovanju radničke ‘Drine’.  Jednog četvrtka, pred sami kraj mjeseca, čekajući u holu Gazi Husrev- begove medrese, u redu za večerom čija se popularnost, među učenicima prenosila izrazom “ pičvajz “. 

Medresanskim žargonom kazano, ‘pičvajz’ je jelo koje niko, osim kokuza, ili redovnih uvlakača, nije htio ni primirisati. Ko god je imao, makar pola marke u džepu, trčao je do Imareta, preko puta Begove džamije, gdje su ga čekale, friške, mirisne buhtle, jal’ sa sirom, jal’ s kremom. U kolokvijalnoj, svakodnevnoj upotrebi, pičvajz (pitchwise- clockwise)  označava stanje društva, sistema koji je krenuo u smijeru pogubnim za sebe, u smijeru p…. materine. Iz perspektive današnjice, riječ je o jednom, virusno-ekonomskom, a kod mnogih i psihičkom stanju. 

Ilustrativno bih to prikazao na slijeća tri primjera. 

Primjer prvi ;  dok brže bolje utovaram stvari iz kolica u prtljažnik, na Valmartovom parkingu, stari mi  redneck ( piše mu tako na pikapu) maše srednjim prstom, grohtom se smijući. 

Primjer drugi ; Antonio, kojeg sam onih prvih mjesci upoznao,  vlasnik radnje polovnih kućnih aparata, četvrta je generacija Italijana koji su došli u Iri. Na italijanskom, kao i ja, danas zna reći, ciao bella.    

Primjer treći ; u šali, onima oko sebe, često kažem, da su ovo brašna, ulja i šećera što je bilo po Iriju, izgleda sve bosanci pokupovali.  

(posjeta 56 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Adem Deniz Garić
Web stranica | + posts

Adem Garić is a poet from Bosnia and Herzegovina currently living in Erie, PA. He has written two books of poetry in Bosnian, and is in the middle of translating his new book America is Hollywood.
*Adem Garić je pjesnik iz Bosne i Hercegovine koji trenutno živi u Erieu, PA. Napisao je dvije knjige poezije na bosanskom jeziku, a usred je prevođenja svoje nove knjige "Amerika je Hollywood".

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search