Ples na kiši

Stajala je ispred velikog prozora u dnevnom boravku i čekala da napokon dođe taj trenutak. Prije nego što zakorači u nepoznatom pravcu, daleko od svog rodnog grada,  htjela je još jednom doživjeti tu magiju. U dugoj bijeloj haljini gledala je kroz prozor. Bilo je sparno i oblaci su postajali sve tamniji. Spremala se kiša. To joj je bio znak da se taj trenutak približava. Prije nego što napusti Sarajevo, željela je još jednom zaplesati na kiši. Baš onako kako je to činila kao mala djevojčica.

Sjećajući se svog djetinjstva, shvatila je da nije imala briga kao što ih sada ima. Tako bezbrižna, mala i bez puno razmišljanja o budućnosti, voljela je plesati dok je taj čarobni trenutak trajao. Roditelji su je uvijek prekorijevali strahujući da će se prehladiti kada bi je ugledali mokru, ali ona je tada bila sva sretna. Nije mogla ni naslutiti kakav će joj biti život u domovini biti kada bude imala 30 godina… domovini koju je voljela i za koju su je vezala sjećanja. A sada ne vidi drugu mogućnost nego da je napusti.

Na prozoru su se oslikavale kapljice kiše. Izašla je u baštu ispred kuće. Nježno je podigla glavu nagore, kako bi joj kapljice dotakle lice. Padale su kap po kap. Podignute glave, žmireći, se okretala ukrug. U tom trenutku sjetila se svoje nekadašnje najbolje prijateljice iz djetinjstva. Zajedno su išle u isti razred i provele su toliko lijepih trenutaka skupa. A onda joj je drugarica napustila domovinu. Kiša je počela jače padati, a sparina je nestala. Kosa joj je bila polumokra. Jači intenzitet padavina vratio ju je u sjećanje na Baščaršiju, koju zadugo neće vidjeti. Sjetila se kako je nekad, kao djevojčica, s roditeljima hranila golubove, pa bi poslije toga otišli na ćevape. Dok je polahko plesala bosa ukrug, osjetila je miris ćevapa iz svoje mašte. Kiša je sve jače padala. Haljina joj je bila sva mokra. U tom trenutku sjetila se kako je s nanom mljela kafu. Voljela je miris kafe. Nana bi joj uvijek pričala nešto o dedi, koji više nije živ. Počelo je grmjeti, a padavine su bivale sve jače i jače. Ona je i dalje plesala. Prije nego što ode daleko, željela se na kiši prisjetiti svojih sadašnjih drugarica. Imala je dvije bliske prijateljice. Često je sa njima šetala po Ferhadiji… Pomišljala je kada će se opet vidjeti… Znala je da nije imala izbora. Morala je otići. Počelo je sijevati, a niz njene obraze su klizile suze gorčine – pomiješane s kapljicama kiše. Ona je i dalje plesala ukrug. Srce joj se cijepalo kada je shvatila da možda njena velika ljubav neće poći za njom. Nije siguran da li on može napustiti Sarajevo i sve što ga veže za taj grad… Ona, bez obzira na sve, ipak bira da ide.

Kiša polahko prestaje padati, a ona otvara oči. Rukama prolazi kroz kosu i shvata da je od glave do pete mokra. U tom trenutku prestaje plesati. Vraća se u kuću da se presvuče i osuši kosu. Uskoro bi njen momak trebao doći da je odvuče na aerodrom. Svjesna je da to može značiti kraj za njihovu ljubav. 

„Jesi li spremna“, začuo se muški glas na ulaznim vratima.

Da li čovjek može biti spreman da napusti državu u kojoj je pustio duboke korijene? Da li čovjek može biti spreman da napusti grad koji voli? Da li čovjek može biti spreman da napusti ljude koje voli? Da li čovjek može biti spreman da sam započne novi život negdje daleko od svega i svih? Da li čovjek može biti spreman nasilu?

Ne može, ali njoj ne preostaje ništa drugo nego da bude spremna. Završila je Medicinski fakultet u roku. Uvijek je maštala o tome kako će jednog dana postati doktorica i pomagati ljudima, ali u njenoj državi, koju je voljela, to nije mogla realizirati. Kada je završila fakultet, počela se prijavljivati na konkurse. Za četiri godine prijavila se na 200 konkursa. Nažalost, nikad nije dobila potvrdni odgovor. Odlučila je sebi ispuniti želju da radi kao doktorica i pomaže ljudima daleko od Bosne.

Prije nego što je došla na aerodrom pozdravila se sa roditeljima, nanom, kao i  prijateljicama. Osjećala je gorčinu i tugu. Momak ju je zagrlio. Suze su se spuštale niz njene obraze. Mogla je još samo nekoliko minuta uživati u zagrljaju. Poslije toga je otišla. Napustila je Bosnu i Hercegovinu. Napustila je svoje lijepo Sarajevo. Ostavila je sve tamo i krenula za novim životom. Ostvarila je svoj san… san da jednog dana postane ljekarka. Našla je posao doktorice u Sidneju. 

(posjeta 545 puta, 1 danas)
Total 13 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Lejla Motoruga
Web stranica | + posts

Svašta nam ljudi nameću da se mora. A ništa se ne mora, osim umrijeti. Ali eto, kada već svi toliko nameću da se nešto mora…onda bi najbolje bilo da svako od nas mora ispasti čovjek.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search