Povratak kući

U prirodi čovjeka ovih vrleti je da gleda više tuđi prag i da mu je interesantnije šta se dešava u avliji do a ni svoju nije počistio. Pa tako odškrine, viri i sluša svakog osim samog sebe i svog kućnog praga, ukućana i svojih pod krovom na četiri vode. I tako mu prođe život u tuđem, a kad duša dođe u nos shvati da je nešto debelo zgrijesio u svom i da se sam sa sobom nije riješio i razriješio. I ode tako insan i ostavi hejbet nedovršenih poslova pa se drugi umjesto svojim bakću njegovim poslovima. I sve tako ukrug, dok nam se ne zavrti.

Tako onomad bijaše jedan, sam se sa sobom nije mogao dogovoriti a nekamoli sa drugima. Zvali ga Hako biva od Hakija a niko ga nije znao po tom imenu kojeg mu dade mati nego po onome kako su ga prozvali. Kad stiže poziv u vojsku, nema odbiti, nego skupi sve što imaš i što nemaš i ponesi u tuđinu pa se još pored svega toga što nosi insan u sebi valjalo gombati i sa onime što zatekneš u tuđini. Tako i Hako. Put pod noge. Isprati ga sokak, mahala, varoš, zemlja. Roditelji se halalili, poznanici, svi. Samo se on sa sobom nije ispratio nit halalio. Dok je bio kući, kuća bila mimo njega. Sad kad je otišao od kuće kuća ostala u njemu. Jednog dana javiše njegovima da ga više nejma među živima. A majka progovori “tek sad je on u svom na svom”. Donesoše joj sliku nišana a na nišanu crveni fes. Isti babin kod kuće. Majka predade fatihu. Otac drži u ruci fes. Sjeca se da ga je bacio, za vrata kad je odlazio. A eto, izgleda da je ono što je bacio sa sobom ponio. Glave nejma, ali ima fes. Pod njeg je legao i dugo mu je ležati.

(posjeta 149 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search