(Pre)živjeti
-
- 6. Marta 2021.
Siguran sam da možeš.
No, brine me to što nisam siguran želiš li.
Želiš li učiniti ovaj svijet boljim i ljepšim mjestom u kojem će sasvim ok biti i tužan, razočaran, povrijeđen, radostan, zaljubljen i izgubljen? Želiš li spasiti ovaj svijet od lošeg humora, još lošijih ljudi i pomoći im pronaći svoje mjesto ispod nebeskog platna?
Jesi li spreman ovome svijetu bezuvjetno dati sebe bez obzira na to što unaprijed znaš da će te lomiti, čupati, gaziti i kidati? Hoćeš li sebe barem malo ostaviti sebi onda kada se odlučiš dati svima onima koji te trebaju i traže? Jesi li spreman pogledati sve one životne filmove u režiji tebi (ne)poznatih ljudi? Umjesto pjesme slušati njihov smijeh i jecanje? Jesi li spreman poderati koljena isti dan kad ti i duša krene pucati?
Reci mi imaš li snage živjeti, a znati da mnogi oko tebe neće preživjeti? Jesi li spreman izgubiti se u nečijim očima, pozivima, porukama, friško promijenjenim posteljinama? Jesi li spreman nekome pokloniti komad svojih već umornih leđa i čuvati nečije nesigurne ruke? Imaš li mjesta u svojim srčanim komorama za nečije strahove, probleme i nesigurnosti?
Imaš li mjesta u svome životu za još jednog tebe- starijeg, zrelijeg, iskusnijeg i spremnijeg za sve ono za što drugi misle da ne možeš.
Jer, znam da možeš.
A, vjerujem i da hoćeš.
Biti sunce u nečijem sivom životu.
Biti zima životnim vrućinama i navigacija nesigurnim putovima.
Biti mirna luka nečijim životnim olujama i podstanar nečijih životnih komora.
Mislim na tebe, molim za tebe i čuvam ti fige.
Da kad već živiš i preživiš.
Da kad već imaš priliku iskoristiš je.
Da kad već možeš voljeti i voliš. Da sebe u potpunosti zavoliš, prošlost preboliš.
Vjerujem da možeš.
I znam da hoćeš.
Šta bi promjenili?
O autoru
Josip Milanović (PisoJ)
Da ćemo svake jeseni, baš kao lišće jedno drugome u zagrljaj pasti i tamo čekati novu zimu.
Da prezimimo.
Da preživimo.
