Ribolov na Rzavu

Negdje spočetka ovog haosa, kada se cijeli svijet počeo zatvarati i kada je ovo zlo uzelo maha, shvatismo da od mora nema ništa. Predloži prijatelj da odemo na neku rijeku u ribolov. Složismo se oko ideje brzo, ali oko mjesta već malo teže; svako je rekao svoju ideju, ali sve su to bila klasična ribarska mjesta: iz auta izađi, kraj vode sjedi i to je to. Ja se sjetih dedinog Višegrada, Drine i Rzava, pa rekoh: „Mogli smo malo i turistički obići taj grad, a ne samo biti kraj rijeke.“ Tako i bješe. Dogovorismo se da ujutro krenemo jer su svi željni da negdje idu. Na samom ulazu u grad vidi se most; iako je još u daljini – toliko je velik da ostavlja bez daha. Čim smo došli do njega, stali smo i izašli svi iz auta i tek tada počinje oduševljenje tim velikim dugim i starim mostom. Krenusmo preko njega i negdje napola mosta, kod ploče gdje je uklesan zapis o graditelju Mehmed-paši Sokoloviću, sjedosmo na kamenu sofu – baš namijenjenu za predah i uživanje u povjetarcu – i shvatismo koliko smo mali, a koliko su ta građevina, most, zid i sav taj kamen veliki naspram nas. Ispričao sam u kratkim crtama historijat i značaj tog mosta, što je i meni moj dedo pričao kada sam dolazio kao dijete tu, kod njega. Za kraj naglasih da ima čak jedanaest lukova, dok većina mostova ima samo tri-četiri.

„Kad smo već tu, hajdemo u onu baštu kraj mosta na kafu, pa da vidimo gdje ćemo štapove zabaciti.“ 

Rekoh: „Znam ja, tu blizu, mirno mjesto. Okrugla, Rzav tu protiče; možemo malo tu, pa ćemo se premjestiti.“ 

Poslije kafe obiđosmo krug po gradu, pa se zaputismo prema Okrugloj i pređosmo preko još jednog malog mosta i odmah tu, ispod njega, odlučimo zabaciti. Nedaleko od nas stajao je visoki čovjek sa crnim brkovima, koji je pušio cigaretu za cigaretom, a pivo je često vadio iz plićaka. Gledao je u nas kako se mučimo sa rasklapanjem štapova i smješkao se, kao da je želio reći: „Nećete vi, momci, izgleda ništa uloviti.“ A njemu kao da se same kače za udicu i žure koja će prije zagristi; više je puta izvadio neki ulov nego mi što smo zabacivali. Vrijeme prolazi, već pričamo o promjeni mjesta i kada smo odlučili da krenemo, taj nam brko prilazi i nosi nam kesu sa par finih komada i kaže: „Evo, momci, bar za roštilja. Vidim da vam ne ide danas.“ Zahvalismo se čovjeku i, od srama što ništa nismo ulovili, požurismo sa sklapanjem našeg cirkusa od ribolova. Brzo smo se ispalili iz Okrugle; smijali smo se u autu sami sebi i divili tom brki kako prilikom svakog zabacivanja vadi ribu i to velike komade, a nas četverica nijednu, čak ni najmanju. Odlučismo da je bilo dosta brukanja sa pecanjem i da ćemo samo raspaliti roštilj blizu kuće mog dede, pa nazad kući prije mraka.

Izgleda da nije ribolov samo zabaciti i čekati; ima tu neka finta. Da li je do mamca ili nečeg drugog – ne znam, ali nam je brko očitao lekciju – i iz pecanja i iz ljudskosti. Nadam se da ću ga opet nekad sresti, kada budem ponovo dolazio u ovaj stari grad, tamo ispod mosta na Rzavu kako peca s cigaretom u ustima i osmijehom na licu.

(posjeta 127 puta, 1 danas)
Total 2 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Senad Guso
Web stranica | + posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search