INSPIRACIJA

Rijeka želja

Danas šetajući starom ulicom gdje život među koracima potroših i u igri se sa zadnjom metalnom paricom ovog mjeseca, suočavao se sa istinom da još par dana do roka plate valja se izdržati i još onih nekoliko koliko plata bude kasnila, sem eto, ako se kakva sreća ne desi. Uzdahnuh. Na leđima kao da mi je stajala torba puna teškog kamenja, žuljala me kako god je okrenem ne dozvoljavajući ranama da zarastu. Iza sebe ostavljao kuću sa ženom, djecom, potrebama i snovima što čekaju svoj red, nepotrošivim nadama i ljubavlju što nas je čvrsto vezala za to gnijezdo. Vakat je takav da čovjeku na um pada samo bijeg i odlazak, ali korijeni su nam tu, ne daju nas. Pred kraj ulice skretnica na lijevo i tamo rijeka što godinama teče i slabo se mijenja, zna se nahujati kad padaju kiše, osiliti u proljeće kad snjegovi konačno odlaze, i tako smiriti i utihnuti u ljeto rek'o bi čovjek milo joj kad se oni daleki svojoj domovini vrate.

Ja se sjetih igrajuć’ se s onom zadnjom paricom dana kad me učila kako poželjeti želju. Bila je tad još u svom cvijetu mladosti i nasmijana, a ja malen dječak od jedva pet godina, tek ovladavam riječima i čini mi se još od tad s njima bijem bitku bez kraja, što usmeno što na papiru. Imao sam novčić koji sam po sebi nije bio dovoljan ni za žvaku, i igrao se s njim. Kako se sjećam odvlačio mi je pažnju toliko da me ometao u hodu i ona mi reče: “Hajde baci novčić u rijeku i poželi želju”.

Meni to bijaše čudno. Zar se u rijeku nisu bacali kamenčići i uživalo u onom prasku vode? Zar se novčići nisu skupljali u onoj kućnoj kasici koja bi se nekih dana kad bi otac bio zabrinut, a ona ga tješila nekim mehkim riječima nasmijanog lica, onda se vadili iz iste te kase i prebrojavali brižno ne bi li se kupio hljeb? Sad ona meni govori da bacim jedan od tih novčića u rijeku i poželim želju.
Kako su se željele želje? Zar to nije bilo u one sate kad bi me njih dvoje odveli na spavanje, a ja se ipak iskradem i krišom otvorim prozor u noćima kad je nebo vedro i hvatam prilike za želje?
Jednu sam od takvih utrošio da ona bude uvijek nasmijana, drugu da joj ruke uvijek ostanu mehke da me njima može maziti dok ne zaspim, treću da je otac uvijek zagrli kad dođe s posla jer sam znao koliko je to raduje, a četvrtu sam utrošio poželjevši da se ocu ostvare sve želje. Tako meni više želja i nije ostalo. Ja sam imao njih dvoje, i to tad što mi je ona držala ruku je bilo dovoljno da mi želja ne ostane. Bacio sam novčić, nesigurnih dječačkih koraka i pogleda malenih očiju što traže njene, priželjkujući zauvijek nasmijanim riječima podrške. I kad je novčić upao u rijeku rekla mi je: “Sad poželi želju”. Zatvorio sam oči, jer je kaže ona, tako trebalo. Nisam znao šta poželjeti, i ćutao sam kad me pitala šta sam poželio. Poslije kad smo se već udaljili od rijeke i sunce upeklo poželjeh jedan hladni osvježavajuć sok, ne znam bijah li zakasnio sa svojom sitnom siromašnom željom.

Sad sam stajao na istom mjestu čini mi se, gledao u rijeku čija je voda tekla ne zaustavljajući se. Teklo je i moje vrijeme i znao sam da ću se susresti sa ljutitim licem svog šefa, možda osjetiti ono što je moj otac tad nekad osjetio kad bi ujutru rano ustajao, i prije nego li bi se uveče po zalasku sunca premoren vratio.

Naprezao sam oči i činilo mi se sve ako se još malo potrudim ugledat ću ono mjesto gdje je novčić tog davnog dana pao, ali ovoliko godina i tolika voda koja je tuda prošla promijenila je sve. Protekle su tu bistre i mutne vode, sretne i tužne, tekle su mogao bih reći i moje suze, bar jedno deset dana nakon njene smrti. A tek sam se danas sjetio kako se žele želje. Nisam mogao ne okriviti se, htio sam se svakog dana prisjetiti svih uspomena s njom, poput pjesmica što su nas tjerali učitelji da učimo napamet u ranim danima života među klupama, od dana kad sam joj čuo zadnje riječi i gledao kako s osmijehom dušu ispušta do onog dana dokle je sezalo sjećanje.

Bacio sam tu posljednju paricu što mi se preturala iz šake u šaku, i sa njom onu tešku torbu napunjenu kamenjem što mi je bila na leđima. Bacio sam. I poželio želju, nagađajući u mislima način na koji se smijala. Kasnije sam saznao da se valjda novčić bacao u fontanu, ali naša je bila rijeka što nam je odnijela pola života.

Tražio sam je u ophođenju moje žene prema našoj djeci, radovao se svemu i svačemu onda kad bih nešto moje majke kod svoje žene prepoznao. Krišom sam slušao kako čita bajke našoj djeci praveći se da spavam i zamišljao da sam još uvijek onaj petogodišnjak. Potajno sam u sebi želio, onda kad bi me nedostajanje pritislo, da i mene poljubi na isti način kao njih za laku noć, nikad joj to nisam priznao. A znala je ona osjetiti i bez riječi me iznenaditi, zato sam je tako i ludo volio.

Plakao sam i skrivao se onog dana kad je učila našu djecu kako se žele želje.

(posjeta 97 puta, 1 danas)

O autoru

+ posts

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *