STATUS

Ruke od mehlema

Bilo je to prije više od 10 godina kada sam je zadnji put zagrlila i od napuklih kapilara crvene obraze dotakla. Prstima svojim preko njenog osmijeha prešla i rekla joj: “Nano, volim te.” Ubrzo poslije toga je preselila. Oslobodila se svake muke i svake bolesti koju je vukla sa sobom na ovom svijetu. Oslobodila se svakog krika od bolova koji su je mjesecima pratili. Njena duša je odlučila da raširi krila i postane zauvijek slobodna. Sjećam se nježnih naninih ruku. Iako su dosta toga u životu prošle, iako su izbijale iz njih plave vene, iako je koža na njima hrapava i oguljena bila, one su bile nježne. Najnježnije. Kada bih se iz osnovne škole vratila s peticom, nanine ruke bi pomilovale moj obraz i ona bi sa zadovoljstvom izgovorila: “Nanina unuka.” A ja bih se sva rastopila i raznježila.

Posebna radost za nas sve bila je nanina pita, koja bi u cijelom komšiluku zamirisala. Kada bi pita gotova bila, nana bi stavila tepsiju na stol i domaće kiselo mlijeko. Kod nje se nije jelo iz tanjira, nego smo svi jeli iz tepsije i kusali mlijeko iz ćase i niko ne bi ostao gladan. Poslije jela bi se družili i pričali. Kako čovjek osvijesti neke stvari tek kada postanu sjećanja. Da mi je još samo jednom nanu zagrliti, ali pravila života su drugačija. Nikad ne znamo kada će neko od nas “otići”, zato treba svaki trenutak s voljenim osobama cijeniti.

Danas nema više nane, nema “zjedničke pite” iz tepsije i nema više ćase s kiselim mlijekom…nema više mnogo čega….ali jedno znam…jednog dana moja duša će prepoznati moju nanu i opet je zagrliti. Jako!

(posjeta 342 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *