Kalem Gorčina, SlovoNaSlovo

Sabur

Foto: Mirsad Mujanović
Foto: Mirsad Mujanović

Sabur je bio osobina koju je naš insan posebno baštinio i čuvao i što je bio insan stariji utoliko je sabur bio veći i nekako, ugodniji za podnijeti kako ukućanima tako i svima koji su kalemili jal prijateljstvo jal poznanstvo sa istim. “Ne znam odakle mu toliki sabur”, česta uzrečica je bila adresirana na saburli insana, koji je čak i u raspravi bio smiren i staložen, biva i na provokaciju je znao naći pravi joj put i ne podati drugoj strani povod za prepirku ili ne daj Bože svađu. Ne znam kako se insan nauči tome. Možda je stvar vremena i poštivanja tuđijeh adeta. Ne bih znala. Majka je vazda dedi stavljala ručak u određeni vakat, polijegalo se u tačno vrijeme, pa makar i san ne išo na oči. Znalo se kad se namiruje hajvan a kad insan. Znalo se i za red mada nigdje nije bio napisan. Znalo se i za ustajanje. Majka je u rijetkim slučajevima navijala stari veker na kredencu, a potlje kad je postala malo potvrda na ušima, stavljala ga u šerpu biva da bolje zvoni. No, uprkos tome, vrijeme međ četiri duvara je teklo sporo i ustaljeno i tačno se znalo koliko je sahati po miruhu kahve na šporetu. Gledala sam to iz prikrajka sobe. Po istilahu vazda: uobičajena džezva, par kašika kahve i to isti broj vazda, ni jaka ni slaba, vego onako potaman, malo zagori, dolije vrelu vodu, pa kihne biva podigne se a ne iskipi. Kajmakli, srkala se srkom a ne pila, iz findzana a ne šoljice. I taj vakat bi se uživalo.

Jednom mati pristavila, sve odradila al kahva nit gor nit dol, vego stoji. Mati čeka, stoji, baško ona kahva. Ni tam ni vam. Babo uleti pa povisi ton, ko biva mora neđe ić, a dedo rukom odmahnu i veli “neka, jamdar čeka nekog”. I opet taj vakat… A kahva stoji. Otegla se ona tišina i kahvensko uzdizanje, koliko je mati gledala mogla je rahat očima podić al ona jok! Dedo smiren, majka isto. Samo babo u sebi broji, i cupka nogom. U neka doba čuju se kanati na avlijskim vratima, kad ono tetka iz Fojnice. Ulazi ona, grohotom se smije i ozdo viče “imal te kahve, majka!” Kako tetka to reče ona kahva uzgor i proli se po plati. Dedo se nasmija, biva eto koga je kahva čekala. A proli se sa kahvom i sreća i graja. Sve je do kahve. Jal do sabura. A tetka donijela pregršće slatkiša. U fišeku šekerlame su ono po čem je pamtim. Otad sam džezvu posmatrala kao neko živo biće koja zna kad će ko navrata. A i sabur. Da vazda dobro donosi.

Ovaj današnji svit ne zna jal ne umi napravit da džezva oživi, vego srču one proljevuše bez džezvi po kafanama a one ne čekaju nikog. I ako ćemo iskreno ni hladne ne valjaju. Vendar im stoga i ne dolazi sreća kao meni šekerlame. Jah! Tužan vakat.

(posjeta 125 puta, 1 danas)

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Published by Đenana Bajraktarević

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *