Jutarnja, STATUS

Safet

Safet, strine Salihovce, sve je bio do nafakali sa ženama. Kad ga gledaš i miran i tih, rukama svega umio napraviti, a mater hudovicu posve slušao. Kada ga vidiš, ‘nako narast’o osrednje. Šutan da mu riječ vadiš, ali volio žene i rakiju. I oženi se jednom. Tu od nas Gračankom. Mlada došla, tako nadurala do tri mjeseca, što Saje, što u strine jezika i njegove rakije.

Drugu mladu našli ubrzo dol’ kod Doboja. Dođe lijepa i mlada, kao vila. Donijela miraza puno. Ostala jedva šest mjeseci, sreća neimala poroda.

Braća po nju konjskim kolima došla i nju i onog miraza natovarila. Haman sa onih kola konjskih do Doboja se udala, plaho lijepa bila. I prođe godina ne ženi se Sajo. Traži neće niko. Hajd’ što valja njeg’ trpit, već i staru Salihovcu zla jezika. Naišao kroz Hercegovinu i evo ti ujutro strine po nas.

“Hajte nama, oženio mi se Sajo, na slatku!”

Letimo svi kućile, beli mi cure u spavaćicama, k’o naši smo, jedna avlija u čudu da vidimo kaže: “Hercegovka!”

Nikad do tada Hercegovku nijednu ne vidjesmo. U pročelje sjela, debelih dugih pletenica. Sav pendžer masom zauzela. Oči se plave. Lijepa. Kahvu pije ne ometa.

“Deder, mlada, da sjedemo mi, pa nam šerbe”, strina na nju. “Neka majka, de vi samo, ja već otpočela!” “Kako li nam mlada tako rano prolajala!” brecnu strina. “Bolje ja lajala, nego kući jahala!”

Sajo četvero djece s njom rodio, onom jakom, lijepom, visokom, baš Hercegovkom.

(posjeta 143 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *