Kalem Gorčina, SlovoNaSlovo

Šipka

Foto: Mirsad Mujanović
Foto: Mirsad Mujanović

U našoj kući bilo je svega što je trebalo i kako se namjesti tako se namještala i potreba i koristilo se sve u ime dobrote i zajedništva. Svemu se znalo mjesto i insanu i hajvanu pa se jedno sa drugim nije miješalo a nekad je i hajvan znao biti kao insan. Pogotovo kad je to dedo u štali pazio i hizmetio, a majka iznosila mahalskim macama i cuki koji je uvijek bio u avliji iza kuće. Pazio se hajvan baško i insan napose pa mu se i ime davalo posebno. Majka imala macu Fikretu a dedo ovcu Bilku. I odazivaj bi se baško insan i pazi bi se baško drugovi i prijatelji. Hajvan bi onda odgovori dobrim davanjem i vladanjem da bi se svi ibreti kako dedo bez povodca vodi Bilku na ispašu a Fikreta vazda znala kad je majka hasta pa bi joj na glavi jal na oteklim nogama predi posebno biva da je izliječi. I jedni slijedili druge, a drugi pazili prve i svi živjeli u skladu i miru. Dok jednom mama nije došla iz bolnice i donijela malog insana u velikoj torbi posebnoj i šarenoj.

Rodila se moja sestra. Zejna. I nije bila nalik meni u ponašanju. Vazda plakala i svašta joj smetalo pa se cijela kuća prilagodila tom malom insanu. Bilka nije više glasno blejala kad bi vidi dedu a Fikreta više bila uz Zejnu mi nego uz majku. I tako se red neki novi uspostavi da bi mali insan mogao nesmetano da prohoda. A onda kad je prohodala mami je vazda za skutima bila i zijane takve bi učini u trenu ko da su sa njom još četvero a ne ona sama. Ibret pa hajd.

Nakon nekog vakta majka unese šipku. Žitku i tanku. A bilo je to tad kad je za stolom prosula kahvu staroj majki u krilo i spržila je do ispod dimija. Stara majka imala plikove pa su joj mazali ljiljanovim uljem da se zamladi. Al belćim stara majka bila plaho stara pa zamladit nikad više nije moglo. Helem, ta šipka stajala na starom kredencu kao podsjetnik da kad pomisli Zejna na zijan tad je i pucne po golim nonama jal po dlanovima da zna da ne smije sve što pomisli zijana uzijanit. Vendar od zijana svi imaju štetu pa i onaj što čini a nije svjestan toga pa ga šipka otrijezni jal probudi. Ko bi znao.

I tako povremeno Zejna zazijani. Kad sam je upratila a vendar i zavoljela meni bi budi žao jer sam znala nekako da šipka boli pa sam se podmetala kad vidim da će belaj i izvodi bi mlađu sestru jal je okreći na hajr da ne dobije šipku. I upravi Zejna sa sobom a nauči se i redu i vrati se malo po malo u red i zijana se prođe. Morebit joj draži bio osmijeh mame, majkino krilo jal šekerlama iz kredenca kad bi dedo podaj, nego galama i vika. Insan nije stvoren za straha, a i Bog ga nije dao od straha nego iz ljubavi pa se valja njome ogrnuti redom i poredom.

Nešto kontam gledajući ovu nejač što bisni po halvatima i lusterima da im ne bi škodilo da malo ljubavi osjete i osmijeha kad rade i čine dobro negoli da im matere vazda galame i prijeko gledaju zijane, jer kad insan malo odraste tad zijan djeteta roditelja ujede za kost. Morebit su nam stari stoga na kostima oboljeli pa se pred kraj života slabije kreću. Morebit je do toga što su nam nestale šipke sa kredenca a i kredenac sa njom. Ko bi znao.

(posjeta 80 puta, 1 danas)

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Published by Đenana Bajraktarević

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *