STAV

Sjećam se…

Bikine pletene čarape
Bikine pletene čarape

Zvala se Mrvica. Bila je naša mahalska mačka. Kad joj se prohtije, došla bi, popela se na prozor moj i sjedila bi pored stakla vireći unutra. Čim bi koga ugledala, odmah je mjaukala, a mi, svi ukućani,  radovali smo se njenim dolascima, osim najstarije moje bike, što nikako mačke nije voljela jer je, kako kaže, još u djetinjstvu bila isprepadana od nekakve crne mačke, i uz to obavezno doda: “Hej, đavo je odnio”. Tako bi nam ona istu priču pričala bezbroj puta, ma skoro svaki put kad bi nas vidjela kako mazimo Mrvicu. Uz verziju priče imala je ona i neke njene uobičajne pokrete, da lupi rukom od koljeno onda kad priču započinje riječima: “Djeco, mladi ste vi, ne znate…”, sa obaveznim pogledom u lijevu stranu, u neku nepoznatu tačku. Tamo je krila sjećanja i nije nam ih toliko često pričala.

Mrvica je uvijek tražila da prvo ljubav osjeti pa da je pruži. A bika, bika je od ljubavi valjda odustala onog dana kad je crna zemlja pokrila zatvorene oči jednog čovjeka. Dani i mjeseci su prolazili, Mrvica je lutala mahalom, svaki dan u isti sat bila bi na mom prozoru i bika se već navikla da čak i nešto malo prije nego li Mrvica skoči na prozor, napusti svoju fotelju i sa sobom odnese igle i vunicu i te neke čarape koje je plela, a niko nije znao kome, sve dok ih ne završi. To je bilo čak i pitati zabranjeno.

Baš jednog od tih dana, reklo bi se po svemu običnom, po svemu istom, Mrvica se nije pojavila, a bika tog dana niti je pričala svoju priču o crnoj mački, tom kako kaže đavolu na četiri noge, niti je fotelju napustila. Već treći je dan prolazio, a od Mrvice ni traga, ni mjauka. Bika je bila tiha, sem što je, bio je petak, čini mi se, dan džume, pustila koju suzu i sjetila se dana kad je svog čovjeka zadnji put vidjela. Sjetila se ona smrti, a kad je pitasmo šta joj je, obrisa suze i reče nam da nije ništa. Upalo joj, kaže, nešto u oko. Mi nismo povjerovali, ali znajući njenu tvrdoglavost nismo dalje ni pitali. Baš na dan kad je završila te bijele čarape, zaspala je na fotelji, pokrili smo je onim njenim najdražim ćebetom. Bili smo tihi, čitav dan hodali na prstima, sva djeca u kući, pa čak i ja što sam za najbučnije dijete bio proglašen.

Čekali smo Mrvicu, ali ona ni taj dan nije došla. Sjećam se još, biku su odnijeli, nije sama ustala sa fotelje, a poslije toga je više nisam ni vidio. Rekao sam, dobro, bar ću odmorit od njene iste priče o crnoj mački i igrat ću se na njenoj fotelji dok je nema. Ali ona više nikad nije došla. Kad sam krenuo u školu i saznao šta je smrt, rekli su mi da je bika onog dana preselila. Zavrtilo mi se. Svijet je dobio neke druge boje, odjednom postao oštar i bockao me poput onih bikinih igala što je plela čarape, za koje nam nije rekla za koga su. Držali smo ih dugo na komodi pored ulaznih vrati. Ni sam ne znam zašto. Nekoliko dana kasnije od bikinog sna iz kojeg se nije probudila, javiše nam djeca iz susjedne mahale da je Mrvica uginula, kažu, otrovali su je.

(posjeta 45 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *