Šta sam našla u kovčegu sa šminkom?

Odrastajući u jednom šarenom čoporu žena, kroz sazrijevanje sam razvila i barem sedamdeset sedam puta ispitala teoriju koja kaže da jedna pomnija opservacija ženinog kutka za šminkanje može više toga otkriti o njoj, nego sat razgovora s njom. Najmlađa u tom veš loncu žena, gledala sam godinama njihove rituale spremanja: majčine, tetkine, starije kćeri jedne tetke, kćeri druge tetke, druge kćeri prve tetke… Zabavljalo me posmatrati kontekst njihovih spremanja, gizdanja. Nekad je to mogao biti roditeljski sastanak, a već u drugom slučaju prvi sastanak s momkom. Mijenjale su sobe u kojima sam sjedila i promatrala njihove fokusirane odraze u ogledalu, mijenjale su se prilike za koje se šminkaju, mijenjale su se one, godine, način nanošenja rumenila… Jedno je pak ostajalo isto – saznanje da u tako naizgled površnom i mehaničkom činu ostaju pohranjene najdragocjenija osjećanja: uzbuđenja, tremori ruku od nervoze, samopouzdani pokreti stavljanja naušnica koji kao da su naslućivali samo osvajanje svijeta.

Danas, ja također sjedim za svojim stolom, ispred svog ogledala, šminkam se i proživljavam sva ta slatka bogohulja, što svoja, što njihova nanovo. Kovčeg za šminku sam naslijedila od svoje mame. Stariji je od mene, duplo. Težak, kožni, crn, sa sve ugrađenim ogledalom i lokotom čiji sam ključ odavno izgubila. Nije ni važno, moja šminka u njemu najmanje je vrijedna pažnje. Ono što je možda trebalo čuvati pod ključem, pohranjeno je u srcima. Srcima moje majke, njenih sestara. Zapravo ne, bolje rečeno u srcima triju mladih djevojki koje su život udahnule tom komadu kože i tekstila. Otvoren, miriše i evocira na štošta, austrijske parfeme kojima ni one više imena ne znaju, pudere u porcelanskim kutijicama, papiriće koji vonjaju na kožne vindjakne s brojevima nepoznatih momaka s kolodvora… Miriše na neko drugo vrijeme, druge ljude i drugi život. Sreća pa vjerujem kako u svakom od nas ima više života od ovog jednog, sreća, pa se zahvaljujući tome vrlo lako za vrijeme svog spremanja teleportiram u neke druge realnosti. No, najveća je sreća što su te djevojke u haljinama na višnje i lakanim cipelicama danas žene koje su mi iz tog kovčega sačuvale puno više od vintage uvijača za trepavice. Sačuvale su mi komad vremena. Sačuvale su mi tisuću sitnih životnih lekcija za ponijeti, nastalih upravo za vrijeme šminkanja.

U zadnje vrijeme, često mi pada na um jedna kojom sam davno počašćena, a pravo da kažem ne znam koja od tri sestre mi je nju prenijela. Bit će da je ova jedna, ova što je stalno, uvijek i svuda kasnila, jer se dugo spremala. Mater mi nije, jer mi mater kaže da sam po toj “vrlini” ista tetka.  Njeno spremanje bi trajalo satima, a njezini udvarači bi zato znali čekati pofinu količinu vremena u avliji dok se damica narikta. Ako bi pak slučajno odlučili da se požale, ona bi se, skoro spremna, u trenutku predomislila i odbila izaći. Pomislio bi čovjek, ja teške žene. Pomislio bi, otišao i ne bi se ni osvrnuo. I jesu, mnogi. Bilo je onih koji su istrajavali, upornošću naoružani čekali ponovno mijenjanje odluke i možda konačni izlazak velike dame tu večer. Ono što mi je promijenilo pogled na tu priču su bile njene riječi: “Ako ne izađem tu večer, dala bih mu do znanja da sam ljuta. I znao bi, znao bi da je pogriješio. Ali to nije nikakvo umijeće. Niti su to bili pravi ljudi da razumiju draž. Ono što je umijeće, a onaj koji ga prepozna je pravi muškarac, jeste da svaki put kada izađeš – bude svjestan i zna zašto si izašla. I budala će nadoć zašto nisi. Zašto jesi, zna onaj kojeg nikad nećeš ostaviti da čeka, a nećeš upravo zato što zna.”

Puno toga stane u kovčeg od 30 centimetara. Ispod postave je prolaz u riznicu mudrosti, stečene usputnim nanošenjima maskare i ruža boje breskve. I kada kažem kako ženin kutak za šminkanje može ispričati priču o njoj, mislila sam na ovo, a ne na to kako su joj poredane četkice i palete. Bitnije mi je nekako kako su joj poredana zrnca mudrosti… Za razliku od bronzera u zrnu, ona nemaju rok trajanja.

Noćas, izvlačeći tuš nisam mogla da se ne zapitam; Zna li onaj koji me čeka, zašto svaki put izađem? U 19 imamo dogovor. A odgovor na pitanje sam pronašla u činjenici da izlazim iz kuće, 18:55 je. Ne onima koji uvide zašto niste izašle, nego onima koji cijene svaki put kada iskoračite nogom iz kuće i pođete njima, njima uvijek ranite. Ranite, jer koliko god da poranite – doći ćete na vrijeme.

(posjeta 254 puta, 2 danas)
Total 18 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Adha Kargić
Web stranica | + posts

Pišem ono što živim, a ponekad pišem da bih se podsjetila da i kako da živim.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search