INSPIRACIJA, SlovoNaSlovo

Stranac

Stranac
Stranac

On je slučajni prolaznik kroz ovaj grad. “Došao je prije tri nedelje”, govorili su na ulicama, “otići će čim završi s poslom”, čulo se svugdje, a ko još zna kakav je to posao mogao biti u ovako malom gradu gdje svi žure da odu? Šta ga je to dovelo na ulice, ovdje, među obične ljude? Obični ljudi ovog grada bili su oni što su prešli četrdesete ili djeca mlađa od petnaest, svi ostali stanovnici zapravo i nisu stanovnici ovog grada, samo ga posjećuju kao domovinu, a žive daleko. 

Tih se dana duša svih što su živjeli u tom gradu udružila u jednoj brizi, zašto je on došao u ovaj grad, komentari su bili različiti, počevši od toga da se zaljubio, mada u gradu i nije bilo djevojke da se zaljubi, sem nekoliko njih što iz kuće izađu samo ne bi li rasturile veš u bašti ili pokupile isti, do pretpostavki da je dokoni bogataš što ne zna šta će od sebe pa se bacio po ulicama svijeta, a vlasnici ovakvih komentara bile su stare namrgođene žene što piju kahvu i nikad ne čitaju novine, što malo govore, imaju crne oči, one što su im muževi poginuli u ratu, pa im je i svijet poput očiju postao crn. One uvijek nalaze način da prospu svoje crnilo po onome što gledaju, ili o čemu pričaju. A bilo je među tim društvom iz kafića preko puta jedne roze kuće s bijelom ogradom onih starijih ljudi što su ujutro uvijek nakon što sunce izađe za istim stolom ispijaju jutarnji čaj i sastaju se u sjećanju na mladost, zatim uzimaju svoj primjerak dnevnih novina i odlaze tim umornim koracima ka svojim kućama, gdje ih čeka neko ili uspomena na nekoga. 

A on, nije ni bio iz tog grada što dušu dijeli, i niko nije ni saznao zašto je došao. Znali su samo oni što su vidjeli i što su dokrasili pričom, znali su i malo iz onoga što im je rekao kad bi ga sreli pa zaustavili onim osmijehom i riječima: “Stani sinko…”. Vidjeli su ga nekoliko puta kako se igra s djecom na ulici i njima bi ispričao i poneku priču. Kažu da se družio s pticama. Otišao je nakon 47 dana iz tog grada, a niko nije saznao zašto je uopšte došao. Nikome čak nije ni rekao svoje ime. Upamćen je po plavoj kosi i pogledu gdje su skrivene priče za djecu. Mrmljao je stalno sebi nešto u bradu i čula bi se samo zadnja riječ “…nema”.

(posjeta 77 puta, 1 danas)

O autoru

Web stranica | + posts

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *