Striptiz

Sa devetnaest sam pokupila svu pamet svijeta i dalje je samo trebalo proživjeti život. Živjela sam u gradu, kilometrima daleko od rodne varoši pa sam tako najpametnija i samostalna bila puštena s lanca. Nisam bila ni u okovima romantične veze već slobodna i sebi dovoljna, sretna. Prvi praznik zbog kojeg nisam putovala nazad kući bio je 8. Mart. Zaista važan datum. Iako, nažalost, sva važnost tog datuma svela se na proslavljanje i prazničenje radi hrane i pića. I karanfila. Jebote karanfil. Osmomartovska snaga ogledala se na trpezi, silna u restoranima svuda po gradu. Uvijek sam lijena da se bockam s primitivnim, radije biram da se bodem s rogatim, veće su mi šanse za izvući tanji kraj. Ali desilo se, pokleknula sam pa naoružana prijateljicama, mi dječurlija od po devetnaest ljeta, jednoglasnom odlukom krenule smo u klub da i mi proslavimo 8. Mart. Nikada ranije nismo posjetile taj klub, ali povodom praznika baš taj je organizovao specijalnu večer posvećenu damama – neki će mužjaci izvoditi egzotični ples. Ulazak u taj klub inače je besplatan ali je večeras bilo obavezno platiti ulaznicu. Sića, simbolično skroz, nužno plaćanje zbog unaprijed rezervisanog mjesta jer se, obzirom na karakter show programa, očekivala agresivna posjeta i cilj je bio izbjeći gužvu. Ulazak je bio dozvoljen isključivo ženskom življu. Insani muška roda nisu mogli ući te večeri u klub sve i da plate duplo. Program kluba na večer 8. Marta podrazumijevao je prvo besplatno piće dobrodošlice po izboru i najsvjetliju tačku večeri, mušku golotinju.

Ženstvenost na svojoj vanjštini reflektiram čistoćom. Na svoje lice ne nanosim šminku svakodnevno, šminkam se samo u prilikama kada događaj zahtijeva da se više pažnje  posveti izgledu. Matura, vjenčanja, Nova godina i praznici općenito te ostale takve prigode svečanog karaktera na kojima se uvažavanje organizatora, domaćina iskazuje između ostalog i poštivanjem dress coda. Svakodnevni odnos prema ženstvenosti koju njegujem izvana ostao je pod ručnom i u večer kada smo prijateljice i ja odlučile otići na predstavu povodom 8. Marta, da gledamo striptiz. Sredile smo se tip-top, nadekerisane od glave do pete. Bile smo baš lijepe, stisnute i zategnute. Žuljale su me čarape. Štikle su mi izazivale suze ali nisam se usudila da plačem jer sam nosila jaku šminku na očima i stoički sam sve podnosila, trpjela da ne uništim tuđi trud i svoju ljepotu. Prijateljice su me našminkale, a svoju masku  nosila sam sama. Tako važne, snažne, napucane krenusmo put kluba. Nismo zvale centralu već smo na cesti stopirale taksi nasumice da nas odveze do kluba. Svima je znano da je naša noć pa nas je napaljeni taksista u to ime počastio vožnjom. Tokom vožnje nekoliko puta nas je pohvalio za izgled i usput napomenuo da ga zovnemo kada budemo htjele kući, doći će on po nas, dežurni je večeras i ne predstavlja mu to problem a i praznik je, zaslužile smo toliko. Kaže, biće opet besplatno. Džaba je najskuplje. 

Glasnim lupanjem visokih potpetica po asfaltu najavile smo svoj dolazak. Stigle smo do pred vrata kluba. Na vratima gorštak u uniformi kojom je poručio da će nas zaštititi dok smo u klubu ako bi došlo do neugodnosti i frke. Dobile smo po karanfil od njega, izvukao ih je iz gomile karanfila iz velike vaze koja je bila pored njega. Prošle smo dalje kratkim hodnikom, došle do pred vrata koja su vodila u salu gdje će se desiti sva magija. Na ulazu u taj prostor dočekao nas je konobar. I njemu smo se zahvalile na čestitkama i komplimentima, od srca. On je bio jedan od nas, bio je dječurlija, simpatičan, osmjehnuo nam se bez ljigavog keza i želje da nas vidi nage. Barem mi to nismo primjetile. Upitao nas je i upamtio šta će svaka od nas piti kao prvo besplatno piće dobrodošlice i pokazao nam gdje da sjednemo. Atmosfera je bila kao u ženskoj svlačionici sportskog centra – žene polugole a okolo nije bilo muška roda. Nije bilo manijačkih pogleda od kojih te podilazi jeza dok te ispraćaju kad šetaš prema stolu. Znaš da ti je dupe zaštićeno opnom ženskih okulara, nezainteresovanih da te odvuku u krevet, ali naoštrenih da zavide ili likuju. Večer tek na početku, sve smo pristojne i kulturne, ponašamo se, dosta njih pijucka na slamku. Nama je stigao viski. Naručile smo viski jer ga inače nismo pile. Naručile smo viski jer nije bilo nekoga ko bi pomislio kako seke deru viski. Naručile smo viski jer smo najpametnije i samostalne, naručile smo viski jer je bio besplatan. Tada sam prvi i jedini put pila viski u životu. Nemam želudac za viski. Viski je piće muškarca koji pije da nazdravi, koji pije dok igra poker i žene koja je po pitanju alkoholiziranja baš u kondiciji ili igra poker i gubi. Poslije smo naručile vino. Bijelo, da nam zubi ne ostanu obojeni od crnog. Ukupno smo popile dvije i po flaše bijelog vina i dvije flaše mineralne.

Stigle smo ranije u klub. Vrijeme do početka izvedbe ubile smo beskrajnim fotografisanjem, smijehom, nekoliko puta smo otišle i do toaleta da popravimo šminku. I da se još fotografišemo. Unutra, u sali, bilo je žena razne životne dobi, stupnjeva zrelosti raznog kalibra. Za stolom pored nas atmosferu su doživljavale gospođe u menopauzi. Školski primjerci otužnih žena koje se vucaraju po hodnicima neke firme u stečaju. I one su pile alkohol. Ja sam mislila da su nadrogirane. Klebarile su se i vrištale svaki put kada bi neka od njih ispričala mastan vic. Pričale su razne verzije viceva sa istom tematikom – sekretarice i direktori, Fata i Mujo, Fata, Mujo i Haso, plavuše i doktori, Suljo i Fata, Haso i Fata, Fata i poštar, poštar i Suljo. Avaj! Iskašljavale su metastaze i godine potrošene na jake cigarete koje su i te večeri duhanile. Nisu mi smetale. Znala sam da je taj prizor dragocjena tačka njihovog bivstvovanja. Čvrsto sam odlučila da ću učiniti sve što bude u mojoj moći da njihove godine ne dočekam u takvom izdanju. Nisu mi smetale ali nisam željela biti one, bilo mi je zadovoljstvo ne poznavati ih. Otkucalo je 21 čas. Svjetla u klubu su se stišala i spotlight  ženskih očiju bio je na pozornici. Vrištale smo. Zrakom su zasijali mobiteli. Počela je da svira muzika u krešendu. Zvuk i ritam bili su iz osmadesetih godina prošlog stoljeća. Napetost i znoj su se mogli napipati u zraku, mi smo vrištale a scenu je progutao dim. Kada se dim raščistio jasno smo vidjele vatrogasca, policajca, biznismena, konobara i jednog kauboja. Širokim osmijehom su nas pozdravili, muzika se pojačala do vrhunca, a ni nama nije trebalo još puno. Pet bogova, jedan po jedan počeli su da gestikuliraju, da uvijaju, da se pokazuju, da provociraju. Tarzanske muskulature, maslinastozelena put, rasplesani, goli. Vrištale smo. Na binu su slijetali karanfili iz pravca publike. Gospođe u menopauzi iz firme u stečaju podivljale su kada je jedan od bogova kažiprstom  namamio žensko iz publike da mu pomogne skinuti kaiš. Nijedan od bogova na sceni nije obraćao pažnju na gospođe iz firme. Na scenu su za pomoć pri skidanju kaiša iz publike izveli gazelu. Gazela je bila u degutantno izazovnoj odjeći. Nije se zbunila naša gazela već je vješto skinula kaiš i tako pomogla biznismenu u nevolji. Na njegovo iznenađenje i naše oduševljenje, gazela je iskoristila životnu priliku, ispunila svoj ćejf i potrebu te zažvalila naočito momče kojem pomoć pružila je. Neka je. Cičale smo i vrištale. Bogovi su aplaudirali gazeli i uz aplauz je ispratili na njeno mjesto, nazad među življe ženska roda. Sami su nastavili dalje da se skidaju. Skinuli su se sve do čarape, svaki do svoje. Razočarenje zbog cenzure bilo je servirano za svaki stol u sali. Gospođe za stolom pored našeg bile su najviše razočarane, čini mi se. Jedna od njih imala je kosu boje bakra, frizuru svježe natapiranu i učvršćenu sa previše laka za kosu. Ta gospođa je iz torbe izvadila keca. Crni brushalter smotala je da bi joj lakše stao u pesnicu pa je isti poslije njenog zamaha završio na sceni, pao je bogovima pred noge. Bivši pripadnik policije pokupio je čipkasti grudnjak, opasao si njime vrat i skupa sa ostalima mahao nam objavljujući tako kraj večeri, kraj predstave. Bakrenokosa je uzela cigaretu koju je netom prije bacanja naslonila u pepeljaru pa podigla obje ruke sa sve cigaretom među prstima i mahala im sa obje šake.

I ostale povodljive gospođe su počele da mašu. Na kraju smo sve mahale, cičale i vrištale. Ispratili smo božanstvo prosuvši za njima vino umjesto vode. Mašući, oborile smo i razbile flašu. Treću, do pola ispijenu. Neka smo, već smo teturale, što zbog opijenosti što zbog visokih potpetica. I duhana nam je nestalo te smo prije daljeg pretjerivanja odlučile poći kući. Promuklim glasom od zanosa i vikanja, pozvale smo taksi službu da nam pošalje vozilo. Izašle smo ispred kluba i sačekale automobil. Sjele smo u taksi i čim smo krenuli taksista je uključio taksimetar. Sve nam je bilo smiješno, nervirale smo ga. Uredno nas je dovezao na adresu, mi smo uredno platile. Ponadala sam se da će ga iz centrale taksi službe opet vratiti na adresu ispred kluba po još klijentele za vožnju, po gospođe u menopauzi možda, da ga mrguda dodatno ispizde, taman su dovoljno popile, taman im je dosta olinjalih matoraca, direktora koji ih ignorišu po hodnicima firme, muževa koji ih vrijeđaju jer ne obuzdavaju švalerske poglede na guzice cura što tek treba da se razočaraju u život.

(posjeta 218 puta, 1 danas)
Total 7 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Dženana Hadžihafizbegović
Web stranica | + posts

Fenomen svoje ženstvenosti mjerim kaznama za parkiranje. Što se vještine tiče moj zapis za to majstorstvo aminovao je Nasrudin hodža.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search