Kalem Gorčina, SlovoNaSlovo

Sutlija

Sutlija
Sutlija

Ove naše vrleti jesu vendar za drugi svi malo divlje, ali nigdje pitomijeg naroda nema na ovoj zemlji. Ponekad sa žalom pomislim kako se nekad na ovliko nepravde prema našim insanima od drugih insana kroz vremena vazda dobrim odgovaralo, riječju, savjetom ili pak sofrom. A još otvorenom kućom ko svojom. Pa ti kaže de, bujrum ko u svojoj kući, nemoj se srkletit. Hej, bolan, kud god prođeš butum svitom nigdje nećeš naići da će te ugostit kod sebe u kući ko najrođenijeg biva nema boljeg od tebe nit pametnijeg nit znanijeg pa ti se sve sehare kućne otvaraju a napose one sofranske jal ićramske, a uz to sohbet da misliš da si preselio pa te dočekali tamo svi ko najposebnijeg i sad te goste. Iznosi se svega pomalo, malo slatko malo slano pa himber od domaće ruke i domaćih plodova iz bašče nakalemljene i umivane rukom domaćina. Malćirana svake godine zarad boljeg uroda. Al posebno mi od svega drugoga za oko zapane sutlija. Ko nije probo ne zna šta je dzennetski malter. Od svake ruke drugačija a u svakoj kući posebna i svoja. A jednostavna, bolan, od svega troje. Ništa više. Al miriše i uzmiriše, dušom je čuješ. Kad god bi se neko u kući nametni vazda je bilo slatka, a u majke napose sutlije. Dedo volio, a mi odrastali uz njegovu malu đonđu i par kašika tek, pa bi se poredaj uz njega a on kasikicom iz onog malog sahana pa nama daji. Vazda dosta a malo naizgled. I što je još čudnije nikad iz drugih posuda sutlija nije bila ista, a iz njegove vazda ista pa još bolja. Ni do dan-danas mi nikad nije bilo jasno kako. Ali eto tako. Bi i osta. Mlijeko, riža i šećer. I mi oko suda. Sa dedinim osmijehom i sutlijom. Nije nas samo krv vezala, niti porodica. Nego sud iz kojeg lije mlijeko koje krv nije a jače veže, riža hrana Istoka koja se uz sve veže i šećer da sve zasladi. Još kad se malo cimeta pospe pa sapinje jezik i uzmiRuha dah, hej Bože. Da mi je malo kusnuti čini mi se dijete bih postala. Nema više dede ni majke a ni njihove sutlije. Pravim i ja, jednostavno je, ali ista nije. Možda se u poSUDi tajna krije, ili je do imena koje joj je dato pa mora mlijeko prije da se među nama izlije, povezano bijelim nitima u venama sutlije i šećerom da osmijeh se ne krije. Eno je, gotova, mirom miriše. Djeca će se okupit i zagugutat ko nekad mi oko posude ili oko dede. Ko bi znao. Ali miris svako znade raspoznati pa navratit i pitat imal jedan sud pride.

(posjeta 86 puta, 1 danas)

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Published by Đenana Bajraktarević

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *