Šutnja
-
- 6. Novembra 2020.
Koliko toga je čovjek rekao bespotrebno, a bolje bi mu bilo da je prešutio.
Koliko puta je čovjek trebao nešto reći, ali se odlučio da šuti.
Onda kada je svaku riječ u duši svojoj zarobio.
Onda kada je odlučio da nosi te zaleđene riječi kao teret u svom srcu.
Onda kada je odlučio da nastavi tako živjeti bez obzira što ga to polahko ubija.
Ali, svaka izgovorena ili neizgovorena riječ ostane zabilježena negdje u Svemiru.
Živa je.
Duboko urezana.
Možda neke riječi čovjek čak i čuje, iako nisu izgovorene.
Čuje ih srcem i dušom. Ali, to mogu samo rijetki ljudi.
Oni koji su spremni čuti.
Oni koji žele čuti.
Oni koji slušaju svoj unutrašnji glas.
Neke riječi će doći gdje im je mjesto.
Neke riječi nikad neće doći gdje bi trebale stići.
Ostat će negdje zarobljeni u duši i Svemiru.
To je život.
U životu ništa nije crno kao što mislimo, niti je bijelo kao što nam se čini.
Život je tanka nit koja može svake sekunde pući.
Da li čovjek, ipak, treba reći ono što u duši duboko čuva, dok ne pukne ta tanka nit?
Šta bi promjenili?
O autoru
Lejla Motoruga
Svašta nam ljudi nameću da se mora. A ništa se ne mora, osim umrijeti. Ali eto, kada već svi toliko nameću da se nešto mora…onda bi najbolje bilo da svako od nas mora ispasti čovjek.
