Svaki otac nije kao kolac

Negdje s kraja filmski dugačkog hodnika, čuo se zvuk neke mašine.

Odzvanjao je hodnikom.

Onaj sablasni zvuk bolnice, u još sablasniji čas duboko iza ponoći, što ledi žile.

Uvijek sam se pitala: “Šta, Bože, da nestane struje?”

Ona mašina prestaje da radi i jedan život tu s njom prestaje… i sad me nije zaobišlo da o tome kratko razmislim.

Negdje na sredini, onog istog dugog, depresivno nekom mješavinom zelenih boja, isfrabanog hodnika, stojim ja.

Sama.

Iza vrata, preda mnom, jedna mašina pomaže malom dječaku da diše.

Da bude.

Da postoji.

Pomaže mu da živi.

Ovo je proba. Pokus. Nada.

Ovo nam je zadnja nada. A nada ne umire. 

Ja stojim na hodniku i ne dam nadi da umre.

Ja, moram stajati na hodniku,

jer me previše pogađa, kažu, treba da čekam na hodniku.

Ja, stojim na onom hodniku.

Ja, jer sam emotivno nestabilna, treba da izađem i ne posvjedočim momenat kada mašina preuzima, možda, pluća moga sina i diše za njega.

Ili ne.

Ja sam

Mati. 

Ja ne trebam biti tu.

“A gdje trebam biti?” sama sebe pitam. 

“Zar ste vi sami?“ jedne oči iz kojih viri sva dobrota ovog svijeta me pitaju.

Ne odgovaram.

Sa švedskim sam sad na vi.

Samo govorim bosanski i to žargon djetinjstva koji malo ko razumije.

Kada sam prije par dana oca dječaka u komi,

ovog petogodišnjeg malenog, najljepših očiju,

kudrave kosice,

mog sina, nazvala upomoć, zazvala, ogradio se.

Zagradio se. 

Da nije kriv što je bolesno dijete.

On ima život da živi, da savjetuje narodne mase kako da žive.

Da im kaže o dužini brade,

nogavica na hlačama, pravima i nepravima žena.

Da svijet prosvijetli…

(Metafora na sjećanja iz djetinjstva gdje žene skupljene oko jedne zdjele s kafom, jedna drugoj svoje teretne sudbine kazuju. Najčešće one starije žene što da izgube više nemaju mnogo šta, pa da se rasterete, olakšaju, kazivaju priče o tegobnim, najčešće, svojim sudbinama.

A jedno se provlačilo haman kroz svaku od priča –  otac je kao kolac. 

A u meni se bunilo sve, jer moj otac nije kao taj kolac. Ljutila sam se na žene, a opet slušajući te njihove tuge znala sam da ne lažu. Ne izmišljaju.

Svaki otac nije kao kolac.

Jer za kolac ostaneš ipak vezan. 

Povezan.

Neki otac ne zaslužuje da ga se ocem zove.)

Mašina i sa ove strane mog hodnika uhvati ritam onih strašljivih nota.

Meni sad umilne dođoše.

Svaka mi od srce udara.

Živ je. 

Živjeće dječak najljepših očiju plavih.

Kosice kudrave.

Živjeće moj sin.

On ima mene. 

Kao oslonac. 

Utjehu. 

Ljubav.

Kao kolac. 

Kao majku.

(posjeta 988 puta, 1 danas)
Total 26 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Jasmina Mrkonjić
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search