Kadro

Svakakve nas je stvorio On. Posebnih najmanje, nekad pomislim; ili nas je život takvim isklesao, većinu stereotipizirao, pa je originalnih ponestalo?! Kadro je jedan od posebnih, mada se možda ni ne smatra takvim, originalnim, a itekako jeste takav. Srcem. Srcem oca. Jednog. Posebnog. Ne očeva,…

Nastavak... →

Ogledalo

Ta zuč! Ta bol upaljene zuči i kamenje u njoj! Nema drugog lijeka osim operativnog zahvata i “in toto” otklanjanja. Sažalio se tridesetpetogodišnji Ado, haman olimpijsko, 84. godište, na sebe, spreman u bolničkoj postelji, čekajući da dođe na red. Ko od brda odvaljen, visok, stasit,…

Nastavak... →

Ljubav i francuski pasoš

Kako vrijeme brzo prolazi, kako samo vrijeme brzo prođe?! „Zacuri“ se i Adina mezimica.A, kao da ju je tek nekoć, plačnog bebača, držao u naručju, ne veću od štruce hljeba.Nosao, tješio, mazio, budno pratio njen svaki novi korak u iščekivanju da konačno „odraste“.Planirao njen životni…

Nastavak... →

Magija u komšiluku

Vala mu je i ime neobično za našu mahalu. Sav je neobičan, kad bolje razmislim. Šutljiv. Nevidljiv. Sa svima ljubazan, na „Vi“, dobar dan za dobar dan, rijetko kad više.Dana mu je komunikativnija, zna i u selo otići. Doduše svake prestupne, ali se desi. Stalno…

Nastavak... →

Magarac

Sjetih se jednog ljeta, bilo mi je pet, mozda šest godina. Bili smo na moru, juli ili avgust je morao biti. Sunce. Šljunkovita plaža. More. Sardine od ljudi na plaži. I magarac! To jest fotograf sa magarcem na užetu, koji je uz pomoć te jadne…

Nastavak... →

Svekrva

Radovale smo se našem sahatku ili dva. Haman je i godina prošla od našeg posljednjeg susreta. Za vrijeme studija smo bile nerazdvojne i od tada su prošle gotovo dvije decenije. Bože, kako je vrijeme neumoljivo!!! Šerifa i njen divni hasbend su već 23 godine u…

Nastavak... →

Biseri i svinje

„Hoćeš li to da me udebljaš, je l‘?“ upita me podrugljivo, haman zajedljivo debeljuškasta Mersida, kriveći lice u grimasu, pritom odmjeravajući skupu kutijicu sa šest gustatornih slatkih čudesa, akribično odabranih koju joj ponosno uručih. A mogla je samo jednostavno reći „hvala“. Ali nije. A, mogla sam…

Nastavak... →

Dedo

Tačno u 14.40h svakodnevno smo ga čekali da se pojavi na vrhu ulice, a onda bi mu trčali u susret. Uvijek vedrog lica i širokog osmijeha bi širio ruke i dočekivao nas u zagrljaj. A, sigurno je bio umoran od posla. Nismo ga pitali. U…

Nastavak... →

Jabuka

Volim posmatrati nebo. Bilo gdje. Pogotovo kad je čisto plave boje pa išarano mnoštvom bijelih, kud i kamo sivih oblaka. Ne mogu ga se nagledati. Znam maksuz i posao zanemariti jer stanem, a ako imam gdje i sjednem i gledam. Najdraže mi je opet zavrnuti…

Nastavak... →