INSPIRACIJA, SlovoNaSlovo

Tamo gdje su mirisi

IMG 0398
IMG 0398

Voljela sam ta jutra, sklupčana na njihovom velikom krevetu, probuđena mirisom tek pečenog kruha, popržene kafe i dima prve cigare… Osjećala sam se sigurno, samo tad, samo tu i nikad više…

– Misliš li ti ustajati. Govori moj otac, blago da me ne uplaši, a i dovoljno glasno da ga čujem i krenem tamo gdje su mirisi… Mirisi djetinjstva, očekivanja, mirisi sreće istinske, toplote što od peći na drva, što od osjećanja pripadnosti nekome… Nekome ko te ne da, ko brine i ko briše sve nevolje koje će ikada pokušati da dođu… Ako i budu smjele doći, jer otac je jak, visok, plećat… On je heroj ulice, on je iskra u mraku, on je vjetar…odagnaće sve ružno jednim zamahom velike ruke…

Pa voljela sam i nju, ženu mog oca, dok je rezala vrući kruh i stavljala maslac, koji se cijedio po njenim vještim rukama… Dok mi je sipala bijelu kafu, a usput povlačila duge dimove zapaljene cigare, koju je ostavljala na raznim mjestima, njeno lice je odisalo srećom… Mršava brineta, vesela, nasmijana, zadovoljna, svojim ulovom kao lovac, samo bez puške, stajala je ponosno sa pregačom oko struka i davala ritam životu… Onom laganom, bez stresa sa ujednačenim ritmom, prolaska vremena, gdje su kafa, kruh i cigara, epicentar svijeta… Milovala me tom rukom, u kojoj je do maločas, maslac klizio, nježno k'o kuče, k'o nešto svoje, k'o nešto što je ispalo iz njene utrobe… a nije… Osjećala sam miris vrelog putera, dok mi rukom masti uvojke, a ja jedem, halapljivo dječije i ništa mi ne smeta… Ništa mi ne smeta… I sve je dobro, dok ne pomislim na nju, svoju majku! Čarolija nestaje, kao ono bijelo kad nestane programa na TV-u…

(posjeta 77 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *