“Tetka”

Iako mlada i sićušna, grabila je velikim korakom do njene kuće, gore na kraju sela… Nije se obazirala na hladan vjetar koji je šibao, možda kao opomena, upozorenje, znak opasnosti… Rijeka Drina je nosila taj vjetar prema njoj, mladoj ženi punoj strepnje; kao da je vraćao, kao da je znao da tamo gdje ide – nema šta da traži… Poznavala je Drina tu djevojku, još dok je dijete bila, dok je u njenoj ledenoj vodi pretvarala prve zamahe u vrsne pokrete dobre plivačice. I ribe joj je nudila, darežljivo, dok ih je pecala sa dragim ljudima – sve do zalaska sunca nudeći svoje najljepše boje i toplinu koja ne smeta…

Žurila je što prije da vidi to drago lice žene koja joj je uljepšala djetinjstvo… I držala se dogovora otprije. Kupit će joj od prve plate materijal za dimije i bluzu i još neke sitnice, koje nije mogla tada nabaviti. I, evo, sve je tu – u njenom naručju, kupljeno od prve plate, složeno uredno…

Kucanje, ko sat u ponoć, i dragi lik na stepenicama. Upita je žena dragog lica, hladno, kao da je Jehovin svjedok:

„Otkud ti?“ 

Govori i zaklanja se iza vrata, ko lopov upravo uhvaćen u krađi:

„Tetka, ja sam. Pa donijela sam ti ono što sam ti obećala. Od prve plate… Pa to sam ja“, govori djevojčurak sad već plačnim glasom.

Šta se desilo, ko je ova žena? Zna je, ali kao da je neka druga osoba, kao da je u zoni sumraka, a vjetar je još jače šiba, to nevino biće koje traži samo malo one stare ljubavi – tu, na vratima pakla…

„Ja te u kuću ne mogu primiti“, govori to drago lice. „Znaš da moj brat i tvoja majka ne žive više zajedno… Šta ako on sazna da si bila ovdje? Zamjerit će mi“, govori kao da recituje i prvi put joj vidi te sitne oči; skupljene, hladne, mračne oči koje ne vide dobro; oči koje kalkuliraju ko dobar kalkulator…

Govori joj žena koja ju je učila da klanja, da veze, da hekla, da kuha… Govori, a ona ne vjeruje da ovo sve nije neki samo ružan san iz kojeg će iskočiti pa joj pasti u naručje – da osjeti onu toplinu  iz djetinjstva, da one bore pomiluje i maramu da pomiriše ko majku koja miriše na sigurnost! 

Zatvoriše se vrata, a sa njima i nada, sreća, očekivanja i prokletstvo djece koja nikom ne pripadaju, ko odbačeno granje koje Drina nosi…

Vjetar jos jače steže, plače skupa sa njom, nije sama… Huči Drina, brunda, govori…

„Idi i ne okreći se; ljubav ne stanuje tu, idi, traži je negdje drugo. Požuri, noć će ubrzo, dalek je put do Sarajeva.“

Skrhana ko kuća poslije tornada, djevojka – sad već ko starica, ostarjela za pola sata – baca one stvari u Drinu, u znak zahvalnosti… Bila je ta rijeka blaga i topla prema njoj, a nije morala; uvijek je bila ledena i odbojna, a ipak je nikad nije iznevjerila.

(posjeta 126 puta, 2 danas)
Total 4 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

AE
Azra Erović
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search