INSPIRACIJA

Tri jutra

Crne patike
Crne patike

Ja sam čovjek zakašnjelih shvaćanja;

Zadnje jutro avgusta:

Sreo sam ga ujutru nakon večere kod komšija što su nam ujedno i blizak rod gdje se pričalo o tome da je neko iznajmio onu kuću na kraju ulice kud smo se plašili proći zbog njenih izlomljenih prozora i misterioznog strašila i duhova što smo ih maštom strave u njoj uselili. Bila je visoka i tamna, budila je u meni i dalje neku neobjašnjivu jezu kad bih onuda prolazio. Kad sam ga sreo, odnekud se pojaviše odgovori na sva pitanja kako neko može živjeti u takvoj kući. Prekinuh vezu sa svim unutrašnjih glasovima, zaboravih kud sam krenuo i da kasnim, zaboravih sve muke koje sa sobom teglim, ostah nijem naspram čovjeka od crnila. Nosio je crne patike,  bijele uprljane pertle su se vukle za njegovim koracima i odskakale unaokolo koliko im je to bilo dozvoljeno. Imao je farmarice izblijedele crne boje, poderane na par mjesta oko koljena, ruke su mu tog jutra bile u velikim džepovima tamno sive dukserice što me podsjećala na maglovito vrijeme pred zoru u jesenjim danima ovog kraja. Koraci su mu bili veliki i brzi, kao da nekud žuri, kao da kasni (tu se dosjetih da sam ja kasnio i jedva se iščupah iz agonije kojom je taj doseljenik zračio). Jurnuh niz sokak trčećim korakom, i ne sapletoh se, tu osjetih da sam sretan. 

Prvo septembarsko jutro:

Ustajao sam prije našeg pijetla i uz kahvu čekao da on ustane i oglasi se, a šta mi se desilo tog zadnjeg jutra u avgustu te mi misli odnijelo jučerašnjem susretu, na sivoj ulici, sivog jutra, u sivom svijetu, sa crnim čovjekom što nosi sivu duksericu! Kopkalo me nešto u vezi s njim, čupkalo me, kuckalo me, zadirkivalo… Poput nekog zalutalog djetlića što se umislio da sam ja drvo te mi mira ne da! Misli mi se preplitale jedna preko druge, tražile razlog postojanja tog došljaka, razlog njegovog hala, tih brzih i velikih koraka i razlog ne vezivanja bijelih uprljanih pertli. Obukoh jaknu, jesen se bez kucanja uvlačila u ulice našeg grada i izađoh posmatrajući jata ptica što se na put sprema. Sretoh ga opet, na istom mjestu, kad je sat pokazao sedam i tri minuta ujutru. Projuri pored mene ne ostavljajući nikakav miris, nikakav trag. Projuri sa svojom agonijom i crnilom, ostavi mi zapetljane misli i sliku onih bijelih uprljanih pertli čija se bjelina nije dala lahko uočiti. 

Teški su mi koraci bili, nosili bezbroj pitanja, pogledi su mi po prvi put svojevoljno lutali ka onoj kući gdje smo još dok smo djeca bili poslali sve strahove da tamo borave, nikad se ne usudivši ni u baštu da zakoračimo. Vjetrovi su noćima kroz nju lutali i znam tačno na kakvu jačinu vjetra kakav zvuk iz nje dolazi. Pamtim još te zvukove i čuvam ih nesvjesno negdje u trzajima tijela pri iznenadnom strahu. 

Kako je on boravio tamo? Kako mu je strah svojstven ljudskosti dozvolio takvo nešto? 
Ili smo svi mi, do njega, bili kukavice. 

Za mene, jednog srednjogodišnjeg učitelja u osnovnoj školi žutih zidova što odgojila je svakakve generacije, taj dan daleko su bili zadaci sa kontrolnog iz matematike, daleko su bile vrste promjenjivih i nepromjenjivih riječi iz maternjeg o kojima sam djeci trebao pričat. Nisu dopirale do mene riječi pjesmice što su je napamet recitovala djeca sva obučena u razne boje sa osmijesima poput zraka sunca, sa pogledima vedrog neba, da nutrinu svakog čovjeka pročiste. U tom trenutku osjetih se kao što bi se neko drugi osjetio kad bi riješio Bilovu pretpostavku; koračao sam i dalje sivom ulicom, ali imao osjećaj da tabanima dodirujem oblake, bijele, ne poput njegovih pertli. 

Drugo septembarsko jutro: 

Onaj djetlić što me kljucao ubjeđen da sam drvo nekud je odletio, pijetlovo oglašavanje nit sam čekao niti čuo, kahvu sam od uzbuđenja jedva pripremio i ostala je na mom stolu da se hladi (čekala me na istom mjestu i kad sam se vratio). Obukao sam se raznobojno, k'o djeca iz škole gdje sam radio. Ubjeđen da ću ga sresti nadao se da ću probuditi kakva osjećanja i želje, da ću ga tim raznolikim bojama i ushićenjem što mi je bilo prilijepljeno na lice inspirisati barem da zaveže bijele prljave pertle. Mračno jutro, oblačno nebo, a oblaci svi bijeli i prljavi, baš poput onih njegovih pertli što ih ne veže. Krenuo sam ne uzevši kišobran, ni jaknu. Krenuo sam ne pogledavši na sat, svezao sam uredno svoje pertle i krenuo sivom ulicom. Ne prođe malo kako sam od kuće sav veseo odmakao sa nadom da ću biti razlog kakve promjene, iako nije neka revolucija, nije ništa bitno čovječanstvu, nešto je što se samo jednog čovjeka ticalo, jednog zasebnog univerzuma – mene je ipak ogromna količina sreće obuzela, poče padati kiša. Sve jače i jače. Nisam obraćao pažnju što sam za čas postao mokar k'o da su me iz okeana izvukli da se ne udavim. Nastavljao sam odlučnim i nepokolebljivim korakom. Nisam obraćao pažnju na sat što mi je bio na ruci, zaboravio sam da nije vodootporan i nisam primijetio kad je prestao otkucavati. U glavi misli mi je obuzela i svu moju energiju usmjerila ka jednom cilju, sresti se sa njim tog jutra, pokazati mu tim susretom raznolike boje, nasmijati mu se i pogledati ga kao kakvo dijete. Dodirnuti tog stranca sitnicama, dotaći mu dušu bojama, iskoračiti drugačije ne bi li primijetio moje uredne pertle, čvrsto zavezane. Ali on se nije pojavio. Ja sam stajao tamo na sivoj ulici, auta su prolazila, sirene su se čule, kiša je lila i ljudi su me gledali kao najveću budalu, kao luđaka, neki u prolazu ispod svojih kišobrana čak i progunđali da nisam pobjegao iz doma. Ne znaju oni s kakvom sam ja pohlepom čekao tu došljaka. Ne znaju da sam zamalo sam sebe pojeo, da sam na sve zaboravio, pa i na sat. Pertle su mi bile bijele i mokre od kiše. Pitao sam se da li je on pokisnuo, da li su i njegove pertle mokre, ako jesu da li se štogod bolje uočiti njihova bijela boja? Uzalud. Nije se pojavio. Zaboravio sam čak i kud sam krenuo i poraženo se vratio kući. Tek sam onda primijetio da mi se sat pokvario, da je natopljen vodom i da je stao pokazujući sedam sati i tri minute ujutru. Vjerovatno sam zakasnio. Tješio sam se. Taj dan sam se razbolio, temperatura, groznica, prehlada – ma nije me bilo briga ni za šta. Moj problem je bio da li će mi se odjeća osušiti do sutra jer drugu ovako veselih boja – nemam! Moj problem je bio da popravim sat ili nađem novi do sutra. Telefon mi je zvonio, zvao me direktor, zamjenik, sekretar, ništa. Ja sam bio opsjednut jednom misijom. Kao da je čitav svijet zavisio od te moje misije koju sam sam sebi natovario na leđa i napravio tako bitnom. 

Kad su mi stigla zakašnjela shvaćanja; Uspio sam se ja narednog jutra odvući do tog mjesta na sivoj ulici u polumokroj jučerašnjoj odjeći, a jutro hladno. Ja sav bolestan, gorim i drhtim istovremeno, ali čekam. Nisam našao novi sat, niti uspio da popravim stari, znam da sam, po zidnom satu, kuću napustio oko šest sati i dvadeset sedam minuta, a duže od petnaest mi nije trebalo do tog mjesta na sivoj ulici gdje sam ga očekivao da se pojavi. Čekao sam. Prolazili su ljudi, nudili mi prijevoz, odbijao sam, pitali me kog čekam, izbjegavao sam odgovor pitajući se zar je toliko očigledno da nekog čekam. 
Lupkao sam bijelim patikama promatrajući njihove bijele pertle, i osjećao kako mi se čarape kvase zbog nedostatka vremena da se patike osuše od jučerašnje kiše. Vrtio se u krug i još čekao. Niko. Ništa. Nigdje. A svud ljudi, svi nekud i nečemu, jedino ja izgubljeno stojim tu i vrtim se ringišpilom svojih misli. Odlučih krenut malo ka onoj kući gdje mi stanuju strahovi, samo ne bi li je iz daleka pogledao, ne bi li neki nemir iz sebe izbacio. Dok sam drhteći ka njoj išao sav zanesen udarih starijeg čovjeka što je krenuo otvorit dućan, i tad se ko probuđen iz kome sjetih i upitah za vrijeme. Reče da je prošlo devet sati. U meni nada što je dosad mirno i uporno poput rijeke tekla pade poput vode na ivici, poput vodopada. Poraženih koraka zaputih se ka kući, sav u mislima, sav u brigama: šta se desilo? 

Uzeo sam novine naumivši da s njima preživim do sljedećeg jutra i novog pokušaja u koji sam uložio toliko nade. Da nije! Eh, da nije! Da nije naslovna strana tih novina bila: Pronađene crne patike sa bijelim pertlama na mostu s kojeg je skočivši u rijeku došljak počinio samoubistvo, prvog septembarskog jutra, dok je kiša lila. Srušila se kula od pijeska, morski talas me udario pravo u lice i hladnoćom razbio nakupljenu toplotu sunca. Prosule se farbe iz kanti pripremljene za krečenje zidova po podu, moje unutrašnjosti. Nastao haos trenutka i potrajao satima. Te me onda, odjednom u glavu poput odloženog alarma, udari stvarnost, osjetih bolest, uvidjeh kako drhtim kako gorim. Osjetih mokru odjeću i patike s bijelim pertlama na sebi. Umalo da i ja tako bez rijeke i bez mosta zaronim s njim u smrt. 

Jer ja sam čovjek zakašnjelih shvaćanja. 

(posjeta 55 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *