Ukradeni snovi

Došao je dugoočekivani trenutak – kada je Ema došla do skoro samog kraja svoje napisane kompozicije. Prije nego što bi grafitnom olovkom u kajdanku napisala zadnju notu, odsvirala je još jednom taj posljednji takt kako bi bila sigurna da je to melodija koja joj se vrtjela u glavi. Oblivena osjećajem radosti i euforije, unijela je tu zadnju notu. Već dva mjeseca mlada apsolventica Muzičke akademije u Sarajevu posvetila je svoje vrijeme svome snu. Njen životni san je da pred velikom publikom svira violinu i da komponira razna muzička djela.

Dvadesetdvogodišnja Ema počela je svirati violinu kada je napunila sedam godina. Curica je toliko dugo probijala glavu roditeljima kako želi naučiti svirati taj instrument da su je roditelji na kraju upisali u Muzičku školu. U osnovnoj i srednjoj muzičkoj školi bila je najbolja učenica, a na fakultetu je bila među boljima. Sada je, nakon toliko učenja i truda, privela svoju kompoziciju kraju i osjećala je da je jako blizu svog sna.

Prije dva mjeseca je na internet-stranici pronašla muzički natječaj u kojem piše:

Tražimo najbolju kompoziciju, koja bi išla kao muzika u pozadini za domaći film… Pravo na učešće imaju svi koji se bave muzikom, pod uvjetom da kompozicija nije bila nigdje objavljena. Autorska muzika treba trajati dvadeset minuta…

To je šansa za mene, pomislila je Ema i nedugo poslije čitanja zanimljivog natječaja uzela je svoju violinu, kajdanku i grafitnu olovku i bacila se na posao.

Unaprijed je mogla već vidjeti kako su njenu kompoziciju odabrali kao najbolju. Znala je komponirati do ranih jutarnjih sati, odspavati koji sat pa onda ići na fakultet. Zarad svog sna bila je spremna odreći se mnogo toga. Sada – poslije naporno uloženog rada – kada je završila svoju kompoziciju bilo je potrebno samo poslati ju na pravu adresu. Prije nego što pošalje svoju kompoziciju, Ema je odlučila predstaviti ju svojoj profesorici i pitati je za mišljenje.

Mlada violinistkinja krenula je sutradan ranije na fakultet kako bi pronašla svoju omiljenu profesoricu. Znala je da petkom radi skoro cijeli dan. Pronašla ju je u amfiteatru kako pokušava pojasniti nekim studentima sviranje jedne Bachove kompozicije na violini. Ema je ispred vrata sačekala da se čas završi. Kada je profesorica bila sama, Ema joj je prišla i zamolila je da joj – ukoliko ima vremena – predstavi svoju kompoziciju koju želi poslati na natječaj. Od prvog takta profesorica je pokazivala oduševljenje. Kada je vidjela kako mlada Ema svira svoju kompoziciju, znala je da dobro obavlja svoj profesorski posao. Vidjeti svoju studenticu kako, bez ijedne greške, svira violinu bio je njen lični veliki uspjeh.

Mlada umjetnica svirala je dušom, a zvuk violine se širio i iza zatvorenih vrata i privukao je neke studente, pogotovo Ilvanu. Ona je pohađala drugu godinu na Muzičkoj akademiji. Toliko joj se Emina melodija svidjela da je odlučila snimiti ju na mobitel. Čim je Ilvana došla kući upalila je snimak i polahko je skidala taktove koje je čula.  

Ema je bila toliko sretna jer je njena profesorica oduševljena njenom kompozicijom. Trebalo je samo još jedan korak uraditi: poslati kompoziciju na pravu adresu. Odlučila je to uraditi poslije vikenda, jer je još jednom željela prijeći svaki takt.

U subotu navečer Ilvana je bila pozvana na rođendan kod drugarice. Njena drugarica pozvala je desetak ljudi kući na proslavu. Studentica druge godine ponijela je svoju violinu kako bi napravila dobru atmosferu. Ona je jedina u tom društvu bila koja svira neki instrument. Prijatelji su se fino provodili i smijali. Kada je Ilvana izvadila svoju violinu, kako bi mogla odsvirati dio kompozicije koju je skinula sa snimka, jedan drug je uzeo mobitel i snimao ju je kako svira. Melodija je svakog oduševila, a Ilvana je svirala odlično. Niko nije pitao čija je to pjesma. Svi su bili očarani zvukovima violine.

Kada je drug snimio svoju prijateljicu – kako pet minuta svira violinu – postavio je snimak na Facebook. Na društvenoj mreži se sada mogla vidjeti Ilvana koja svira Eminu kompoziciju. Eminog imena nije bilo nigdje. Odsvirana melodija na snimku je bila toliko lijepa da su mnogi ljudi dijelili dalje taj videoklip.

Bio je ponedjeljak. Prije nego što je Ema izašla iz kuće da svrati do pošte i pošalje svoj san na pravu adresu, upalila je svoj Facebook-profil. Na početnoj stranici je mogla vidjeti kako je nekoliko njenih prijatelja podijelilo snimak sa rođendana. Pojačala je ton. Nije mogla vjerovati šta čuje. Njena kompozicija, koju je Ilvana svirala na violini, kružila je Facebookom. Suza joj je kanula na mobitel. Svu ljubav koju je uložila u kompoziciju uništena je istog trenutka. Sav trud koji je uložila bio je uzaludan. Sve nesprospavane noći bile su suvišne. Snimak se po Facebooku širio kao virus, a Eminog imena nije bilo nigdje. Druga suza joj se spuštala niz obraz kada je shvatila da nema više pravo učestvovati na natječaj jer je jedan od uvjeta bio da kompozicija nije nigdje objavljena.

Onog trenutka kada je Ilvanin drug objavio kako ona svira Eminu kompoziciju, uništen je jedan veliki san. Bez obzira je li to urađeno svjesno ili nesvjesno, Ema nema više pravo da učestvuje na natječaju. Svaka osoba koja je pogledala taj snimak pomislila je da je to Ilvanina kompozicija. A jedan se san sada pretvorio u pepeo.

(posjeta 134 puta, 1 danas)
Total 6 Votes
1

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Lejla Motoruga
Web stranica | + posts

Svašta nam ljudi nameću da se mora. A ništa se ne mora, osim umrijeti. Ali eto, kada već svi toliko nameću da se nešto mora…onda bi najbolje bilo da svako od nas mora ispasti čovjek.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search