Vakat je!

Sjedeći u ćošku sećije gledam kako mi je vakat zavjese prati.

I dok srknuh iz fildžana miris kahve me vrati na kuću, avliju i miris zapovrnute pogače sa pavlakom i sirom i dekicom prostrtom vani nekako s proljeća, kad bi i krenula velika ushrpavanja kuće da se sve umije i uredi i sredi. Ko eto zapušilo se zimus, ložilo se.

I zamiruhala mi s tavana sušena nišesta i tarhana, i sa štrika napolju bijeli zarići safunom oprani i izvezeni nekim cvjetićima iz majkine mašte, i bašča puna djece jer dok se radi i ne poradi nema ulaska do akšama. Majka bi tad ćilime klofala, pa potlje pažljivo prala da se boje ne pomiješaju.

I gledam, ko da vidim, bose noge, četka, smijeh, zagrnute dimije, i ispiranja u devet voda jer se na safun može nagrajsat. Iskilavi bi se prebacujući taze oprane ćilim na srg da se suncem suše i da ih svjetlo uzme. Onda bi se u kazanu otkuhaj suđe i dobro izribaj pržinom da se skine zimska garež, i posloži lijepo da se sve sija. A potom bi se kreč iza kuće zagasi, zavrni bi se rukavi i okreči bi se zidovi i to pažljivo da se ne ušarene.

Dedo i babo kreče, rondaju nešto, između se, mama briše podove za njima i šuti, a majka omahuje rukom i naređuje da se mora i kuća ko i insan oprat i iznutra uredit i da ne rondaju nego da rade kako im se kaže.

I slatko se na to sjećanje nasmijah.

I tako shvatih zapravo da se majka pripremila davno za čišćenje i krečenje nutrine jer joj je mama našla seharu u koju je spremila bijele haljinke i uredila sve za goste koji joj dođu da je isprate i ogrnu.

Sjećam se.

Tad nisam znala.

Sad znam.

Kad je nema. Jer sjećanja su tu da nas podsjete. I kazivaju. Šutke.

Zašto se kreči. I okreće sve. Prevrće da ga uzme sunce i umije voda. Jer se svaka pogan malo malo zavuče a kad se skori ne moze se oprat. Bezbeli!

Vakat mi je rukave zasukat. I ubijelit haljinke. Ko lužinom nekad. I isprati u devet voda. Da neko ne nagrajše. Ne do Bog!

(posjeta 217 puta, 1 danas)

Total 10 Votes