Valja nekad i zaključat!

U vim vrletima malo se govorilo a puno kazivalo. Stariji napose. Riječ dukat. Mahalanje je bilo velika mahana i kod muška i kod ženska. Od takvih se obično kuća zaključavala i to jedino tad. Jedino takvima. Kuće su za dobronamjernike vazda otključane bile. A nejač bi se posebno pazi. Od malehna bi se pratilo sta se kupi u trepavice i za to su bile zadužene starije žene u kući. O nekim stvarima bi se glasnije kazivalo, a o nekima bi se samo sa povjerljivim. I to potiho. Sebi u bradu. Da ne čuje anamon. Najčešće samo sa jednim dobrim insanom oko kojega se ne kupe anamoni. Taj bi to na tabut nosi ali ne izreci ni pred kim.

Jednom avlijska vrata bila otvorena, čekali dedu da se vrati s džume a ženskinje iz kuće češljale vunu za haljine, posteljne. Kad na avlijama vrata bahnu… ona i on. Majka otpuhnu nesto mimo sebe i oko sebe i uzdahnu. Znala je morebit da će dedo zagalamit ako dođe pa ih zatekne.

Sastali se kažu, isti. Glođali se cijeli život. On nju. Ona njega. Oblagivali se među se. A usput kad se primire onda su druge oblagivali. I tako oni na vrata. Anamoni sa njima. Majka otpuhuje. Mama šuti. A njih dvoje se navili. Od kuće do kuće. Nijedno čeljade nisu izostavili. Majka kazuje o cvijeću oni o smeću. Majka kazuje o drveću oni ljude na konopce meću. Kad na vrata dedo. Oslanjao se u starije godine na šćap, podebel. Povisok. Kad njih opazi poselami. Namršten. Oni nastaviše. Kako dođoše do Hasnije Mustafine tako od nje i krenuše a dedo mrk i smrknut podvuče onim štapom po avliji pa reče:

– Ako ćete mi ovdi servirat anamone iz vas da ih jede ova kuća, da znadete dobro da ovdje nejma takve sofre da vam jezike ugosti. Podiže štap a kako štap podiže tako se i njih dvoje i anamoni sa njima pridigoše pa bez kelama i selama izađoše da ih vjetar goni.

Oborio pogled pa spusti štap i u bradu sebi i majki reče:

– Stara, od sad zaključavaj. Čudan vakat došo da insan u vlastitoj kući nije rahat od laneta.

Nešto mislim… Prošlo je vrijeme kad se samo tako ulazilo i znao si ko ti ulazi i sa čim.

A čini mi se da danas, jako i kad, puštamo više one koji uza se imaju još hrpu anamnjih sa sobom. Pa ni u vlastitoj kući nisi rahat. Valja zaključati. Noć je, izgleda. Iako je dan. Morebit je do šćapa, dedinog.

(posjeta 127 puta, 1 danas)
Total 5 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search