Fenomenalno kreativni magazin

VANILIJA

V A N I L I J A

Snježna bjelina je dominirala gradom, ulice snijegom prekrivene su gazili rijetki prolaznici i tek poneko vojno vozilo koje bi na trenutak narušilo idiličnu bijelu tišinu.

-Pada od jutros, ne prestaje…
-Neka, nek’ pada, vala i vakat mu je, bolje i “bjelan” nego granate moj komšo…

Do nas je dopirao razgovor dvojice prolaznika.
Odjednom, kao u inat njima…
BUUMMM!
-Evo je, tenk!
-Ispaliće još par komada da zaključe degenek za danas, jer čim padne temperatura ispod nule neće rizikovati da im pukne cijev…
Ukratko nam objasni Eldin, inače vojnik i jedini punoljetni član grupe okupljenih mladića, uglavnom srednjoškolaca u zavučenom ulaznom prostoru stambene zgrade tada još uvijek modernog Bihaćkog naselja Ozimice.
Eldin nije stigao ni da završi misao kad bljesnu, pa zgrominja eksplozija tenkovske granate u zgradu do naše udaljenu tek desetak metara. Prednji dio ulaza zasula je “kiša” sitnih dijelova fasade pogođene zgrade i oblak crnosivog dima izmješanog sa prašinom.
U momentu sam se našao na hladnom i vlažnom podu sa rukama preko glave u kojoj se čulo strahovito zujanje i šum kao da će svakog momenta prsnuti a nosnice je štipao miris vrelog baruta.
Otvorio sam oči, svi osim Eldina su zalegli i još niko se nije usuđivao da ustane, vidio sam da nam on nešto govori, otvarao je i zatvarao usta , nešto mahao rukama ali ništa osim zujanja nisam čuo.
Tek nakon nekolko minuta zujanje je prešlo u cičavi zvuk sirene za Opću opasnost, a zatim i glasove i galamu ljudi u stubištu.

-Izlazite u stubište svi, odmah izlazite, pomozite starijima!

Neki muški glas je odjekivao u akustičnom stubištu koje je u ovakvim situacijama bilo neka vrsta skloništa jer se nalazilo u centralnom dijelu zgrade bez vanjskih zidova.
Žamor glasova i plač djece je vladao do prije nekoliko minuta mirnim stubišnim prostorom.
Čitav niz različitih emocija mi je poput teškog kamena pritskao grudi tako jako da sam mogao čuti lupanje sopstvenog srca.
Osjećao sam razočaranje jer sam upravo te večeri trebao sa njom u šetnju gradom.
Svakim danom u poslijepodnevnim i večernjim satima omladina iz kvarta bi se sastajala baš ispred tog ulaza, družili bi se pričali, smijali, pjevali a neki bi kriomice izvadili poneku cigaru ukradenu nekom od starijih ukućana.
Ona je stanovala u tom ulazu i već duže vrijeme smo tajno razmjenjivali pokoju simpatičnu riječ ili pogled.
Naš plan je bio da prvi put izađemo u šetnju i da pričamo o svemu što smo željeli jedno drugom reći a nismo inače mogli u zajedničkom druženju sa ostalima.
Bio sam ljut, zašto baš sada da se to desi, zašto baš danas, ponavljao sam u sebi…
Odjednom Eldinov glas prekinu moje misli.

-Dečki, ja idem da vidim kakva je situacija, nemoj slučajno da bi koji krenuo zamnom jer će mu opaliti šamarčinu, jasno?!

Niko ništa nije rekao ali nijedan od nas se nije ni usudio da izađe iz ulaza.
Svima je već bila poznata podmukla taktika granatiranja koju su zlotvori sa okolinih brda često primjenjivali. A to je da ispale jednu granatu pa pričekaju desteak minuta da se radoznalci okupe a onda po istim koordinatama ispale još koju.
Nekolko minuta poslije Eldin se vratio sa dobrim vijestima, niko na sreću nije stradao, samo matrijalna šteta na zgradi i jedna uništena narandžasta “peglica” koja je bila parkirana ispred zgrade, zapravo su sretni epilog napada.
Raspoloženje se polako vratilo među nas, bili smo sretni sto niko nije stradao i nekako spontano smo nastavili sa našim razgovorima koje smo vodili prije granatiranja.

-Šta misliš hoće li biti još granata?
Upitao sam Eldina.
-Sumnjam, već je prošlo skoro pola sata, kad nisu do sada vjerovatno je to sve za danas. Sva sreća pa je hladno.

Njegov odgovor me djelomično smirio ali i dalje sam bio tužan zbog okolnosti koje mi nisu išle na ruku.
Kad je prošlo otprilike sat i po vremena začuo se jednolični ton prestanka Opće opasnosti. Ali, kao da je sirena označila i prestanak padanja snijega i kraj dana jer je i sunce upravo zašlo za Plješevicu, snijeg prestao da oada i sve se desilo spontano kao u nekom filmu.

-Gotovo, kraj opasnosti, dečki ko se poželio mame i tate ili nekog trećeg sad može kući a idem i ja polako, valja mi sutra stati na branik domovine dok se vi ovdje zafrkavate.

Kroz smješak se Eldin oprostio od nas i tako nam dao odobrenje za razlaz.

-Sretno ti i dođi nam što prije nazad…neko je dobacio Eldinu.

-Doći ću, naravno da ću doći, ako ne dođem onda će me donijeti haha…
Svi smo se nasmijali njegovom crnom humoru.
Nedugo nakon toga većina mladića je otišlo svojim kućama jer je bilo jasno da djevojke zbog granate neće dobiti dozvolu za izlazak.
Ostali smo samo Emir i ja.
-Znam da je čekaš druže, sumnjam da će ju njeni nakon ovog sranja pustiti van.
-Nema veze, ostaću još kratko…idi ti ako moraš…
Vrlo loše sam glumio hladnokrvost i da mi nije previše stalo, Emir je to vrlo lako pročitao na meni.
-Ok, kako god hoćeš, idem, vidimo se sutra…
-Vidimo se…
Samo prije sat vremena na istom mjestu sve je vrvilo od ljudi, glasova i skoro haotičnog stanja a onda nastade mukla, jeziva tišina.
Stajao sam,
par minuta tek nekoliko metara od njenih vrata zamišljen, neodlučan i pitao samog sebe, zašto sam još tu…? Svi su otišli i….
Nisam čuo kada su se vrata otvorila pa me zvuk zatvaranja vrata prenu kao iz sna.

Stajao sam,
u mračnom stubištu i čekao da mi se približi silueta koju sam nazirao kroz polutamu.
Po zvuku koraka slutio sam njen odmjereni hod. Silueta mi se sve više približavala a i neizvjesnost je sve duže trajala.
Zaustavila se na svega nekolko koraka do mene a onda me obradova njen zvonki glas i prekide svu neizvjesnost i sumnje.
-Hej, jesi li to ti?
-Da, ja sam.
Odgovorih gotovo kroz osmijeh.
-Plašila sam se da ti se nešto dogodilo…
Priđe mi sasvim blizu i zagrli me čvrsto.
Pomalo zbunjeno prihvati njen zagrljaj i osjetih miris kakav nikad prije a ni poslije mirisao nisam, bio je to parfem mirisa vanilije.
Stajao sam, u polumraku tik pored nje nekoliko minuta gledaći sjaj njenog lica osvjetljenog skromnom svjetlošću koja je jedva dopirala sa visokog, četverospratnog stropa u stubištu, kao u čudu i pitao se, da li je ovo stvarnost ili…

-Idemo li van? Ima li još koga dole?
-Nema nikoga.
-Stvarno? Haha, pa samo si ti ostao, da me čekaš?
-Paa, ne, ovaj da… bio je zapravo i Emir tu do prije nekoliko minuta… nevješto sam objašnjavao.
-Ok, ok.
(Idemo van, moji su ubjeđeni da je opasnost prošla i da je naša ekipa kompletna tu.)
Tiho mi prošaputa na uho, tako blizu da sam osjetio topao dah sa njenih usana.

Napokon smo izašli van, pod našim stopalima je škripao suhi snijeg koji je prekrivao jedan sloj prethodno ugaženog snijega što je pojačavalo dojam prave zimske idile.
Bilo je izuzetno vedro i svijetlo, mjesečev i zvjezdani sjaj se reflektirao na snježnoj bjelini i tako stvarao nestvarno čaroban i prekrasan prizor zimske idile.
Napravili smo jedan veliki krug kroz Ozimice prema parku, zatim pored Une pa kroz staru gradsku jezgru, preko korza i nazad do Ozimica.
Pričali smo i smijali se kroz svaku temu koje smo se dotakli.
Kao da je grad samo naš, tako sam se i osjećao, iako opkoljen i u ratnom stanju meni je u tim trenucima izgledao sasvim siguran od svakog zla.
Uživali smo u dodatnoj šetnji, nakon velikog kruga pravili smo manje koncentrične krugove okolo stambenih objekata naselja Ozimice.
Bilo je hladno, jako hladno, ali ne dovoljno da bi ohladilo našu želju da budemo skupa.
Imali smo po šesnaest godina krv vrelu, imali smo svu maštu svijeta pred nama i još štošta…
U jednom trenutku u susret nama je naišao jedan pedantni gospodin sa dugim kaputom i šeširom na glavi. Iskoristio sam priliku da ga pitam.
-Izvinite, jel imate možda sat?
-Da, imam, evo, petnaest do devet…
-Šta vi radite na ovakvoj hladnoći draga djeco?
-Malo šetamo. Odgovorila mu je prijatnim glasom.
-Uskoro će i Policijski sat, idite kući prije nego se zaledite.
Reče nam pedantni gospodin i nestade iza ugla obližnje zgrade.
Tada smo shvatili ozbiljnost situacije, ali i to da smo već tri sata napolju a nama je prošlo kao tri minute.
Brzo smo došli do njenog ulaza usput smijući se izrazu lica gospodina koji se čudio našoj šetnji po debelim minusima.

-Šta kažeš da još ostavimo svoje otiske tijela na snijegu pa onda idemo?
Rekla je kroz osmijeh. I nije trebala dva puta da pita. Bacio sam se na leđa pored ugažene staze a zatim i ona pored mene.
Još minutu smo tako ostali gledajući zvijezde uzvraćajući im osmijeh a onda smo se oprostili uz još jedan topli zagrljaj.

Prošlo je mnogo godina od tada,
zamišljeno gledam u bjelinu između redova neke knjige i vidim svaki detalj te noći mog prvog izlaska sa njom.
Nekad je je neko rekao SAMO PRVA I ZADNJA LJUBAV SE PAMTI, vjerojatno je to istina…jer, još uvijek,
osjetim taj čudesni miris vanilije.

(posjeta 47 puta, 1 danas)

Samil Zulić

Total 2 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

SZ
Samil Zulić
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search