Vikendica s pogledom

Od kako je svijeta i vijeka, insan svih vrleti i goleti pravio je svoje nastambe negdje na obroncima, skrivenije od pogleda i da mu pogled ne remeti ništa na planine koje je gledao s poštovanjem i doline koje je čuvao blagostanjem i jazovim zalivanjem. Njive je držao podno kućeraka, i nije se tu gnijezdio, jer gnijezda se nikad nisu pravila u nizini, jer je to bilo mjesto pogodno za sadnju i obradnju. Iste kuće, samo drugačijeg nišana, je držao na nišanu ograđene i pokošene, isto kao i gnijezda negdje na brežuljcima, na kraj zaselaka, gradova, čaršija i mahala. Dočim su oni viđeniji bili i bivali odmah uz džamije ili crkve da budu pouka hodećima da i oni koji su alemli i ugledni, glavni riječju i pojavom podaju svoje kaleme u zemlju, nijemo kazujući da će jednog dana svako leći, odredbenim vaktom, posađen ko sjeme u zemlju. Poleći će tako, ostavivši i pamet i znanje i imanje koje će jal svijetliti fenjerom kroz ovaj dunjaluk onima koji traže pravi smjer i oru moždane brazde omladini, jal šutke spominjati i pominjati i obični neuki paori kao pouku da će svima doći vrijeme ogrtanja.

Tako onomad dedo uvakat volovima počeo orati biva došao vakat za to, a jedan insan u prolazu stao pa ga posmatrao šutke. Dedi bilo neobično što se ne selami nit kelami ko da ne zna da je taj adet isti kod svakog sela i mahale i prela, ali ovaj šuti i čeka. Ja ga nisam vidjela nit je iko ko je bio tu sa dedom rekao da ga je vidio ali ga je vidio dedo. Jamdar mu došla spomena i opomena na onaj neki vakat koji nikog nije mašio. Majki rekao potlje da ide na vikendicu uskoro i da mu pripremi haljine.
Dedo od tad na svako oranje otpuhivao, mrmorio ispucalim usnama i šaputao nešto u njedra da ga niko nije razumio.
Nije dugo oranja poslije tog događaja bilo a dedo otišao u vikendicu s pogledom na čaršiju kroz koju ga je svako selamio a on kelamio svima bez obzira koje vjere i uvjerenja bio. Osmijehom se popeo na brežuljak, kaže majka tako u pričama. Ostala potlje njega ko otkinuta grana. A kazivala je da joj je na srcu ostala rana koja se samo snom rješava.

Sjedim na Plavoj, teče hukom. I gledam.
Nijemo stoje poredane vikendice za jedno s pogledom na mladost koja vremenom uči, starost koja uči u vremenu, i putnike namjernike koji se dive ljepoti života. Na malom mjestu. Na jednom putu. Kozjim putem kroz mokru travu. Svi puti na jednom mjestu. Pa koga kosa, varcarka, pokosi.

(posjeta 118 puta, 1 danas)

Total 6 Votes