Vikendica s pogledom
Od kako je svijeta i vijeka, insan svih vrleti i goleti pravio je svoje nastambe negdje na obroncima, skrivenije od pogleda i da mu pogled ne remeti ništa na planine koje je gledao s poštovanjem i doline koje je čuvao blagostanjem i jazovim zalivanjem. Njive je držao podno kućeraka, i nije se tu gnijezdio, jer gnijezda se nikad nisu pravila u nizini, jer je to bilo mjesto pogodno za sadnju i obradnju. Iste kuće, samo drugačijeg nišana, je držao na nišanu ograđene i pokošene, isto kao i gnijezda negdje na brežuljcima, na kraj zaselaka, gradova, čaršija i mahala. Dočim su oni viđeniji bili i bivali odmah uz džamije ili crkve da budu pouka hodećima da i oni koji su alemli i ugledni, glavni riječju i pojavom podaju svoje kaleme u zemlju, nijemo kazujući da će jednog dana svako leći, odredbenim vaktom, posađen ko sjeme u zemlju. Poleći će tako, ostavivši i pamet i znanje i imanje koje će jal svijetliti fenjerom kroz ovaj dunjaluk onima koji traže pravi smjer i oru moždane brazde omladini, jal šutke spominjati i pominjati i obični neuki paori kao pouku da će svima doći vrijeme ogrtanja.
Tako onomad dedo uvakat volovima počeo orati biva došao vakat za to, a jedan insan u prolazu stao pa ga posmatrao šutke. Dedi bilo neobično što se ne selami nit kelami ko da ne zna da je taj adet isti kod svakog sela i mahale i prela, ali ovaj šuti i čeka. Ja ga nisam vidjela nit je iko ko je bio tu sa dedom rekao da ga je vidio ali ga je vidio dedo. Jamdar mu došla spomena i opomena na onaj neki vakat koji nikog nije mašio. Majki rekao potlje da ide na vikendicu uskoro i da mu pripremi haljine.
Dedo od tad na svako oranje otpuhivao, mrmorio ispucalim usnama i šaputao nešto u njedra da ga niko nije razumio.
Nije dugo oranja poslije tog događaja bilo a dedo otišao u vikendicu s pogledom na čaršiju kroz koju ga je svako selamio a on kelamio svima bez obzira koje vjere i uvjerenja bio. Osmijehom se popeo na brežuljak, kaže majka tako u pričama. Ostala potlje njega ko otkinuta grana. A kazivala je da joj je na srcu ostala rana koja se samo snom rješava.
Sjedim na Plavoj, teče hukom. I gledam.
Nijemo stoje poredane vikendice za jedno s pogledom na mladost koja vremenom uči, starost koja uči u vremenu, i putnike namjernike koji se dive ljepoti života. Na malom mjestu. Na jednom putu. Kozjim putem kroz mokru travu. Svi puti na jednom mjestu. Pa koga kosa, varcarka, pokosi.