Za Lahku Smrt!

U vim našim vrletima posebno su se poštovali ljudi kojima je učinjena neka nepravda pa bi se takovima iskazivala posebna pažnja i blagodat biva dova onoga kome je nanesen zulum se prima i takav ili takva je kod Boga među prvima. Znalo se to i šutke kazivalo i prokazivalo i baška bi se pazilo, a oni koji su kakovih zala učinili činili bi tima dobra djela da insan nikad nije znao ko je kakav i kakvu hrku nosi i pronosi te je uvreda bilo kakvog insana bivala strogo zabranjivana a u odgoju bi se pazilo da ne kažeš nikad ono što nisi čuo i to onako kako si čuo bez dodavanja, il vidio ali jasno bez uljepšavanja ili omrazivanja. Najbolje bi bilo da se nejač odgoji tako što bi mu se mahana kakva kad se ukaže međ svitom pokrij šutnjom. Babo bi znao urijetko kajš izvući iz pantola samo kao upozorenje da se takve stvari ne kazuju nikome nego da se vidne stramote pokriju od svijeta i naroda i da im Bog sudi, da se nikako insan ne usudi da sudi na osnovu toga i takovima nabacuje dodatni teret negoli ga vać samim takovim činom imaju. Nepisana pravila koja su se poštovala, nepisane dužnosti koje su se urezivale i činile te prešućene sramote koje se ni u kakvom slučaju nisu kazivale bile su odlika velikih ljudi i razlog da se isti grješnici koji su se okliznuli na Putu obrate pa postanu ponajbolji.

Bila je jedna udovica, Almasa, siromašna plaho ali i plaho u mahali štovana i poštovana štono djecu iznosila je kako je znala i umjela nikako drugačije. Svako joj pomagao i sklanjao se kad bi naiđi mahalom biva dove joj se primaju, takovu čehru nosila.

A bio i jedan u mahali, Himzo, što je bio plaho zapušćan i plaho omražen, da su najveći jezici kidisavali na njega biva kako more biti takav prema ženi koja mu je pod nićahom i djeci koja su mu pod prezimenom, a žena mu bila prva u čaršiji. Svi to znali ali prešućivali, biva žena mu vidjela nešto što drugi nisu pa ga stoga toliko pazi bez obzira kakav je hajvan prema sebi, Bog mu je dao nekoga da brine i o njemu koji sebe nije vidio nikako. Jednog dana, majka mi pričala, kako je Himzi došao neki plaho učevan čojk iz bijelog svijeta da ga povede na Ćabu. Kazivao je da je baš njega usnio i našao ga u toj čaršiji kako mu je neki plah insan bez lica u snu kazivao. Javljao mu se više puta za redom pa je tadašnji učen čovjek rekao da mora da nađe tog i tog u tom i tom selu a taj i taj je bio upravo ovaj Himzo zapušćani. I opremiše Himzu plaho i spremiše a on se ibreti okle njega najdoše pored toliko onih ispred njega. I ode Himzo bismilletom ispraćen, a potlje javiše mu ženi da je Himzo preselio kod Ćabe na sedždi. Od tad umuknuše svi jezici pa i oni najduži biva Himzo bi prvi međ njima. No nije malo prošlo vremena povrate se ovi u čaršiju što ga na Ćabu odvedoše pa mu ženu pitaše šta je činio za života pa zaslužio takovi kraj. Kazivala je da nije prošla noć a da on takav kakav je nije odnio večeru prije negoli večeraju svi ukućani onoj hudoj Almasi sa početka priče, biva nek djeca imaju šta pojest a ona ga ispraćala sa riječima “Bog ti dao najljepši kraj”.

Nešto kontam, ima li danas onih koji šute tuđe sramote i loša djela ispravljaju u tišinama bez da iko znade. Morebit da su nam se danas jezici plaho razvezali i sa zlom povezali pa tuđe sramote otkrivaju sa slašću i radošću sve do jednoć dok vlastiti jezik ne opekne sramota prokazana jer sve se vrti ukrug pa kako posije insan tako će i pokupit, biva ako drugima čini zlo i njemu će se vratiti. Bezbeli!

(posjeta 115 puta, 1 danas)
Total 7 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search