Kalem Gorčina, SlovoNaSlovo

Žara

carsimamovica kuca
carsimamovica kuca

Danas ovi se gledaju, zagledaju, izlaze, razuviđaju i jopet ne mogu skupa ni živit nit se razumit. Grom pukne međ njih odjednoć, a gdje grom pukne i vatra se mora zapalit.

O prisutnosti žare u našeg naroda malo je reći toliko da se njeni nasad proteže duž ograde cijele bašče i ne lažem vego istinu kazujem. Poviri niz dedinu bašču. Od te žare jal koprive isto ti je to pravio se šarenik prolićem da djeca zdravija budnu nakon zime i jednoličnog sahana. Majka bi utuci par domaćih jaja, zamuti brašno sa pregršć kuruznog mlijekom jal kiselijem jal slatkijem i ispeci. Uz to lonče mlaćanice sa hlepama masla taze izmetenog iz stapa i podaj nama djeci potlje one rute s medom što nam je sapinjala jezik i nepce. Vodom u kojoj se žara kuhala djevojke bi ispiri kose da im budu do koljena i zdrave i jake jer su po pletenicama bivale nadaleko poznate. Majka bi nas nekad zažari njima kad bi kakav zijan uradi. A čaj i sok od koprive bili su za žene koje vendar budu slabe u krvi i rumeni u obrazima. Sve je ta žara mogla i saživjela se u našoj avliji ona za se a mi biva za se. Niko nikog nije dirao a niko nikome nije ni smetao. Nit mi njojzi nit ona nama. Mi nju pustili da sama sebi kroji put i kuću bira baščom a ona nama na korist bila vazda. Tako se nekad živjelo po svemu.

Jednoć kad sam se ono zacurila i počela začešljavat kose onom vodom od žarika pitam ja majku kako se udala za dedu. Nasmija se majka grohotom stojeć za nim stanom nad kojim je bajramski ćilim tkala pa dok se povrati od grohota i ženskog kikota veli “upala mu u žarike”. Ja stadoh sa pletom kose a ona se opet nasmija. Bi i meni smišno što ona tako veli jer sam je namah zamislila u dimijama kako se onlika žena zapovrgnu i upade međ one žarike za kućom. A bilesi sam i dedu tudek viđala kako odmahuje rukom i kazuje joj “nalet te ne bilo, diš dici to pričat”. Velim ja njoj da mi kazuje kako. Ona otpoče “poslala me majka moja jamda se pazila sa njegovom da dođem i uzberem, ja došla a kad sam njega viđala od stida svratala i vas se ižarila, evo i sad se žarim osmijehom i vlikim godinama šnjime u tim žarikama i nejma nam ništa slađe od njih”. Smijala se taj vakat i gledala mi kose ko da ih je pogledom milovala. Tako i ja saznadoh kako se majka udala.

Nešto mislim moja majka dedi u žarike upade a neće grom u koprive, pa ih čitav život žarike žare u srcima i snagu im daju za život. Majka bi reci prolićem daju jačinu, mladosti daju svježinu a bljedunjavima vedrinu.

Danas ovi se gledaju, zagledaju, izlaze, razuviđaju i jopet ne mogu skupa ni živit nit se razumit. Grom pukne međ njih odjednoć, a gdje grom pukne i vatra se mora zapalit.
Valja ovu omladinu sve žarikama izmlatit da se dozovu jal sebi jal pameti a i da im otkloni one gromove što udaraju im međ duvareve pa zajedničke kuće ruše i pale, i nejač rasprostiru između se.
.

(posjeta 193 puta, 1 danas)

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Published by Đenana Bajraktarević

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *