Zbijeg od sudbine

U vim vrletima svakome je bilo jasno da se ono što se planira desiti nekim čudesnim uređenjem i Htijenjem ne može zaobići taman da se insan naopako izvrati. Tako su ljudi često znali sa takvom smirenošću dočikati belaje da bi se na sve samo nasmijali i ove plahovite smirivali da im biva nista niko ne more nit pomoći nit odmoći nego je njihovo da se primire i u sebi pomire i da će sve što se zadesi kod insana bit i proć. Svitovali su da valja pamet i srce upraviti ka Jednom, šućurati i smijati se često i ne razuđiti se jer se onda pamet gubi a srce polomi i ne moreš onda sa sobom ništa do biti tako pojavom a bogzna gdje nutrinom. Hećimi te ondak razni uzimaju pod svoje a insan kad nije svoj onda je svačiji. I tako unedogled. 


Bio tako u mahali, kuća naviše, vazda u hladu, jedan plaho ilumli insan, zvali ga Kalib. Takav bio da su ga svi vazda slušali i poslušali sta god da kaže taman da se nebesa i zemlja obrnu. Na noge mu se ustajalo i čast činila pročeljem biva tudek trebaju biti oti koji lučem znanja sijaju. Noćima mu gorilo svjetlo a bilesi i oči iskapale nad naukom koju, kako majka mi veli, nit moreš obuhvatit niti moreš pokupit a da mrven ne ostane. Nejma te glave koja je uspjela sve pohvatat. Kratak život a još kraća pamet. Al hajde ti znaj. No, jedne noći, kazivala mi majka, polomio sve po kući pa dedo išao viđat sta mu se razuviđalo u gluho doba, veli, da nije pobenavio. Kako se dedo povrnuo tako ušutio i ništa više nije kazivao osim da pratimo dobro šta učimo i kako poimamo nauk jer nije svaki put za svakoga niti je svaka knjiga za svakoga. Pobaška ako insan sam razuviđa ćitabe. Po pet puta dedo bi se umivao i uzimao Knjigu od svih i dugo čitao. Imadoh osjećaj dok ga pratih da mu je to jedino svjetlo u tminama ovog svijeta i da on uz nju ko leptir oko Svjetla leta, moleći da nikad ne gasne. Kalib od te noći pričao sam sa sobom i pravio oko kuće nekakve zidine da mu, kako kaže, niko ne može ući. Danima bi tako, pa se po mahali pričalo, da je našao biva u zvijezdama da će mu se desiti neka nesreća i da je hoće tako izbjeći gradeći sebe oko sebe. Biva da se zaštiti. I tako zidao i došlo vrijeme da izlazio nije. Nit vani nit iz sebe. Morebit se sam u sebi utušio. 

Nešto kontam, ako postoji znanje koje će nas same u sebi zatvorit pa nas u nama utušit jal svilenim gajtanom od tanahnog kalema umorit onda je bolje da se insan i ne petlja tamo gdje mu mjesto nije. Ako ništa barem da sam ne ide putevima kojima ne zna hoditi. Jer samoća rađa uhode i hijene pa se insanu od vlastite sjene učine neprijatelji bolni. A čovjek sam sebi najveći neprijatelj jest. Baško što boljeg prijatelja nećeš naći do onoga u ogledalu. Ako se pravo sagledaš. Bezbeli!

(posjeta 99 puta, 1 danas)
Total 6 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search