SlovoNaSlovo

Zejna

Oksana Rasulova - Sarı Qəlin
Oksana Rasulova - Sarı Qəlin

U jednom selu u samom srcu Anadolije, živjela je Zejna. Po zakonu i tradiciji sela, udala se za svog rođaka od tetke -najstarijeg sina Ismaila. Svi momci iz sela sanjali su Zejnu, plavokosu nevjestu kao iz turske pjesme. Ali Zejna i prije nego je bešika zaljulja bi udana za Ismaila. Tada je dvanaestogodišnji Ismail, razrogačenih očiju, gledao u povoj i slušao blagoslov rodbine. Takav adet. U bešici te još vjenčaju. Sa dvadeset godina prešla je Zejna dvije avlije niže u kuću svoje tetke da im bude snaha, a Ismailu žena. Od sve rodbine, najmanje ga je viđala. Sa osamnaest godina, Ismail je otišao u grad. Urijetko je dolazio, a kad bi se sreli s nekim prezirom bi gledao u Zejnu. Nikad riječi nisu progovorili. Niti jedne. Nikad im se pogledi nisu sreli. Zejnu mati i nana naučiše da kuha, čisti, veze, da govori malo, preda se da gleda. Uvijek. Iza čovjeka da hodi, na jednoj nozi da sjedi, da poleti brže, da ga služi. Baška svekra, svekrvu i djeverove. Zaove da kupa, ruho da im sprema. Naučila i čekala da je prevedu u tetkinu kuću. Ismaila nema.

“Nano, hoću l’ se ja udati?”

“Šta to zboriš dijete? Bezbeli da hoćeš! Aman Allah, šta pitaš!”

“Stara sam već nano. Ni hala da dođe. Ismaila nema u selo evo drugo ljeto. Sve se cure poudale. Evo Esma, sad u ovaj petak. Jesenas, hala Timka, adžo Hasan i zaova, preveli Zejnu u njihovu kuću. Kao mladu, dvije kuće niže. “

“Ne muči dijete, doći će Ismail. Poslali smo pismo. Sad si se udala. Ti si naša mlada.”

I dođoše sve žene iz sela na veselje Timki. Zejna, plava lijepa nevjesta, iznosila je šerbe. Prala zorom avliju. Kuhala i prala, slušala redom ukućane svoje. Na nozi jednoj sjedala, šutjela i letjela. Pričala nije. Nije se ni smijala. I proljeće prođe. Nema Ismaila. Niz sokake su joj pod prozorima momci pjevali pjesmu o plavoj nevjesti. Zejna je tiho plakala. U noći je probudi govor:

“Nemoj Ismaile, majčinog ti mlijeka, ne sramoti nas tako. Nemoj, grehota je!”

“Ja Zejne mati, ne volim! Neću je i onda sam rekao!”

Zejna sluša. Srce glomnu. U selima Anadolije, jeseni su čarobne. Zlatne. Sve uzme boju Zejninih očiju. Boju lješnjaka. Neispisani zakon anadolskih sela je grub. Štur. Prema ženi posebno.

“Zejno dijete, hoćeš li halaliti tetki svojoj, ikad?”

“Hoću, što da ne halalim”, odgovori Zejna.

“Uzesmo ti mladost…”

U suzama je preselila tetka Timka, svekrva Zejnina. Na dženazi je bio i Ismail. U Zejnu, ni pogledao nije. U anadolskim selima pjeva se dan-danas “Sari Gelin” pjesma, a malo ko da ne zna za Zejnu, željenu ljepoticu, nevjestu bez mladoženje.


(posjeta 190 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *