Žena koja je suzama pjevala

Oh, kako ove vrleti znaju biti vesele i raspjevane. Sve je kod ovog insana s pjesmom i tuga i sreća. I starost i mladost. Drugačije valjda ne bi umio nadglasati ove tišine što duh nam plaše snagom i kazivanjima o vremenima prije i ljudima poslije. Na veseljima oni koji utihnu prije vremena nikad nisu barkali ove što im je pjesma mila i draga. Nego bi pusti da u magnovenju otpjevaju odigraju koje kolo koju sevdalinku otpjevaju i istoče sreću svuda. Vriska i ojhanje bili su jedini individualni krik ovog hudnjaka koji je time mio sam svoje nutrine izranjavane jal obradovane.

Nekad bi to budi kakav insan kojeg je Put jal tuga jal samoća života natjerala da veselje potraži u mejhani, pa opijen obeznanjen al dobro znanim sokacima pjevao šta mu srce gori o nekoj ženi tamo pod zarićem što mu se ne da vidjet a krišom bi joj ruku vidio, pa ga pamet odnijela i raspametio se mejhanom točenom i sve bi Putem mjesec gledi baško kakav ašik sijedi. Znala sam to jer bi me majka budi na sabah pa bi ga čuj dok je majka nadglasavala njegov ljubavni pijani pjev ajetima iz Knjige. Potlje bi puhala i molila da ga na put upravi, jer su mu vrane biva mozak popile al mi nije bilo jasno kako je onda vazda nalazio sokak gdje mu je kuća. Nejse. Pristavi bi majka kahvu, meni divku s mlijekom a onda opet cika. Ali sad djevojaka. Svako jutro bi projdi čobanice mlade i pjevaj sa sabaha, prvo izdaleka pa onda malo bliže. Cikne mlado grlo i puknu prsa široka uz povike hajvanima uz gromoglasan širokogrud smijeh i zvono o vratu što ritmom zvoni, a uz njih hajvanija šuti sluša i poslušno poskakujuć ide biva da im ne pokvari mladost. Često bih majku pitala o čemu misle a majka bi mahni rukom i reci da im je vjetar u glavi i da biva ne znaju ništa doli pjevati. Sabahom biva samo horozovi pjevaju a ne insani osim ako nisu hajvani. Ružila bi plaho taj jutarnji pjev a meni nešto bi drago čuti pa bi naćuli uši da šta ne promaknem. Majka bi me prekini sa blagim ali prijekim riječima da operem uši da mi naspe štogod znanja dok je glava odmorna. I da se prođem pjesme. I tako… jutrima s majkom, pustekijom i glasom mladosti i zaljubljenosti. Jutrila.

Majka mi pričala jednoć da se onomad jedna tako zacurila i plaho zaljubila al hudnica nesretno pa od plahog veselja na bratovoj svadbi zapjevala da je grlo nosi. Prisutni svati se obenavili i pomavili od siline a svirači je odnijeli na instrumentima niz Put.

Kazivali su potlje po čaršiji da je od siline pjesme, zanosa i onog u prsima svaku pjesmu osmijehom kroz suze pjevala i da joj je to donijelo golemu slavu. Nešto kontam ovi današnji pjevači ni pjevati ne znaju doli im oni uređaji glasove doćeruju pa u insane jakim ritmom utjeruju osjećaje kojekakve od kojih se možeš jal ubit jal pobit sam sa sobom jal sa drugima treće nejma.

Morebit da nam stoga ovi drekavci sa ovih kutija dreče a da je sreće pa da ih se vrne u vakat kad se srcem pjevalo suzama od sreće pa da vide kako se pjeva. Srcem. Bezbeli!

(posjeta 92 puta, 1 danas)
Total 5 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search