Žena od Sna

Podno ovog neba plavog što je više tmurno nego svijetlo, čije se svjetlo vajk traži lučem užeženim u kandilima uljanim, svijećama žutim, živi ovi insan vrletima gonjen i opkoljen jal zvjerima obučenim u insanske halje jal zvjerima koje ne vidi golim okom. Njegove kosti vazda vlaga ruje i mem kuje potlje omorina prikuje. I haman insan od uspravne zemlje postane hartija svitka pa se savije vremenom jal od bremena jal od vremena jal od kalema golema ko bi znao. I terete goni isprid sebe nevidljivim nosilima na jedan točak a ruke mu odulje baško da zemlju povazdan ruje a ruje sam sebe. Vendar se tako obremeni ovaj košćunjavi insan a porodi nekad u vremenu jal u smrti, jah!

U našoj mahali kadno se zaholuji u insanima pa se rukama počeše dugim vatrenim štapovima bit po srcima, bila jedna u majke rođena malo prije holujnog vremena a utisnut joj na čelu bio muhur Sna pa je vidjela šta drugi nisu. Ukazivala mi majka na nju kad bi se igrala sa nama u podrumu onomad kad smo morali slaziti. Odmakni bi se pa šuti u duvar gledajući i pokazujući put joj neki. A oči bi joj tad svijetli baško žežena svjetlost sunca. Mnogi je nisu bendali, neki se šprdali i govorili da je pobenavila čim je na svit postala, a neki stariji pratili joj put Sna. Nikad ništa nisu pitali. Samo pratili ta njena gledanja i šutjeli. Potlje nekog vakta tim putem smo izašli živi ispred žive lomače spremljene za sve. Kažu da je nestala sa prvim zrakama slobode nikad se nije više našla u pojavi a nisu je ni našli više svoju, biva odvojio je San od jave jer smo svi biva usnili belaj a ona bila od dobrijeh.

Ova mi se priča vrati u sjećanje nakon što čuh na sijelu neku priču o ženi koja je samo uz rat gledala u fildžan i dolazili joj svi na zagled vremena. Ona to plaho naplaćivala i imala sita previše uzimajući od onih koji bijahu dušom gladni. Kaže da nije vidjela ništa više što je kazivala a da ni njoj samoj nije jasno kako. Kad joj je došla vijest da je ženi, kojoj je ugledala i kazala da će joj smrt pokucati na vrata, zaista pokucala odnijevši joj sina ko zlatnu jabuku baš na kućnom pragu kako je i rekla, prestala od straha koliko je breme na se uzela. Viđali su je kako prebire zemlju mjesto nekadašnih fildžana pa šapće nešto u njedra i poji žedne, hrani gladne od ono malo što je imala, biva da se iskupi za to što je otišla u San gdje joj nije bilo mjesto jer nije bila od tijeh.

Kontam koliko je danas ljudi što ti budućnost kazuju pa kazuju vrijeme pa kazuju gdje ćeš i kako ćeš bit i još uzimaju pare za takovu rabotu.

I kontam koliko treba njima da se iskupe za kazivanja o budućim vremenima koja su u rukama Onog koji sve vidi. Morebit nas i iskušava da vidi koliko Njemu vjerujemo. Ko bi znao. Samo znam da nije od insanskog da se petlja i naplaćuje tuđu glad. Jah!

(posjeta 106 puta, 1 danas)
Total 6 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search