Žena zvana Zipka

Vjetar zaljulja prvi izdanak mučne gorštačke siline, tog dana, kad padale su kiše, a nakon toga, po običaju u vrletima, granulo sunce i okupalo zrakama kaplje što su domaloprije bile blizu Njemu… rodilo se. Zipkom nadilo se. Kad je onomad vrba po tabanima počela žariti a suđeni čas primakao, mati je rekla: “Kud si se nadigla? Neš naći kolijevku doli kod matere.” I bi kako je mati rekla. A poslije…. da je ljuljalo-ljuljalo je, neimaštinom, stegom odgoja stamenog patrija-oca-muža-svata-brata, oštrim pogledom, sramotom, i inim otama, kresalo nejač rodnu i okretalo kako je nalagao običaj, kultura, tradicija. Sve je podnosila. Zipka. Bore nizala pod oči da joj oči zatvore, da ovosvjetske bole ne vide.

Prođe nekolika vakta, prođe malo ljeta, izrodi i zaljulja svoje, ižeženo pod srcem i jemenijom. Pazila, čuvala, nekad i rukom pomilovala grublje kao podsjetnik da život zna opeći ljubavlju.

I rodi opet, izrodi više puta.

Tako se i jedan izdanak silnog gorštačkog roda odrodi kao da nikad iz iste sorte nije nik’o.

Sve radio naopako.

Sijedile stare glave.

Zemlja pokrivala bogougodne od silne sramote.

Jer ne prima se taka sorta svuđe jer je odsvaokle odrođen.

A nju, rodnu, ljulja kolijevka. Vjetrovi lome, prkosi svemu životom.

Jer vrba se prima svugdje, bome ko da je odvajkad tu.

I kako zaljulja otad ne popusti ni dan danile.

Sa usnulim borama, odrodom pod grudima.

Sve dok je tabut ne smiri.

Kolijevka Mira rodnog.

(posjeta 110 puta, 1 danas)
Total 1 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search