Živjeli su sretno do kraja života

Ako ćeš iskreno, ne vjerujem ti ja u čarobnjake, nikakve vile s čarobnim štapićima, baš kao ni čudnim filmskim scenarijima u kojima prave i iskrene ljubavi ima par scena prije i poslije reklama. Ne vjerujem ni u bajke, osim da na kraju svake priče svatko od nas zaslužuje ono: „Živjeli su sretno do kraja života“.

Ali zato vjerujem da ispod ovoga neba, svatko od nas ima onaj svoj komad zemlje na kojem u bilo kojem trenutku možeš sjesti, odmoriti se, zaplakati, sresti nekoga i zaljubiti se. Vjerujem i da na tom komadiću zemlje ima dovoljno mjesta za nekoga dočekati, u život mu se useliti, od nekoga ozdraviti ali i s nekim se do kraja života pozdraviti.

I, ako ćeš iskreno, još uvijek od tebe nisam ozdravio, a davno sam te pozdravio.

Toliko davno da se više i ne sjećam s kojim pozdravom smo započinjali naš razgovor i jesmo li stvarno svako naše dobro jutro jedno drugome učinili da bude dobro.

Znam samo da smo mogli bolje.

Zapravo, kad malo bolje razmislim možda je ono ništa jedno drugom izgovoreno bilo naše najiskrenije dobro jutro, laku noć i zbogom.

A, mogao sam i ja bolje, ako ćeš iskreno.

Mogao sam kad sam imao priliku reći ti da mi fališ. I da mi nedostaje tvoj smisao za humor, da se ljutiš na mene, da mi napraviš kavu, ispričaš tko te danas iznervirao, bojažljivo mi šapneš planove za ove ljeto, vjerujući da sve ono što tiho kažeš, najglasnije želiš.

A, ja, sa svakom tvojom tiho izgovorenom rečenicom, u glavi najveću buku pravio i zamišljao nas kako osvajamo svijet, jer nam je još samo to ostalo, razmišljajući kako smo davno osvojili jedno drugo i svijet u nama, budala!

Da si sada ovdje, nasuprot mene, rekao bih ti da je bilo šanse.

Da je u mojoj glavi, ma kakva god buka bila, sve ono naše imalo smisla i da smo pucali od ljubavi i sreće, a zapravo, sada kad razmislim, od silnog tog pucanja, ostala nam duša i čežnja napuknute. Rekao bih ti i sve ono što sam šutnjom izgovorio, vjerujući da čuješ sve ono što moja duša priča, što moje oči izgovaraju, što mojim usnama i koži nedostaje.

Rekao bih ti da sam spreman biti tvoj čarobnjak i da ti možeš biti moja vila.

Da imam dovoljno ljubavi za darovati u svakoj životnoj nam sceni, na reklamama najviše, majke mi.

I da ću s tobom, ma koliko god umoran bio uvijek pronaći vremena da zajedno djeci pričamo bajke.

I zapravo, nasmješnije od svega je što kad bih te ponovno sreo i imao priliku nešto ti reći, progovorio ne bih.

Vjerojatno bih te pitao kakav mu je smisao za humor, kakvu on kavu voli.

Pitao bih te i koja ste imena planirali dati djeci koju si mi onda kada sam nas zamišljao rodila, odgojila i savršeno za sve životne izazove pripremila. Sigurno bih te pitao kako se boriš s nečijim nedostajanjem, ustvari iz života bitnih ljudi nestajanjem.

Nisam siguran da li bih se sjetio pitati te kako si ti, moleći Boga da me isto pitanje ne pitaš.

Jer, od svega što vjerujem, najmanje vjerujem da sam dobro i da ću biti dobro kad te vidim.

A, volio bih te vidjeti.

I, volio bih vjerovati.

Sebi, najprije.

Jer, nekako, valjda svi zaslužujemo živjeti sretno do kraja života.

Čak i dok traju reklame.

I dok čekamo nekoga na onom komadiću zemlje da ga ugostimo.

Sebi pod rebra smjestimo.

Zar ne?

(posjeta 526 puta, 1 danas)
Total 14 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Josip Milanović (PisoJ)
+ posts

Da ćemo svake jeseni, baš kao lišće jedno drugome u zagrljaj pasti i tamo čekati novu zimu.
Da prezimimo.
Da preživimo.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search