Živo umiranje

Sama. Oči otvorim pa zatvorim. Prokleto sam opet sama. Ovo je moj dom, to je moj krevet, kažu da mi je on otac. Sve je ovo tuđe, ja njemu ne pripadam, jer ja nisam njegova. Vrijeme, izgubilo je značenje. Stvari su već odavno sljedove izgubile svoje. Počela sam da živim neki život novi, otpočelo je neizvjesno. Ne kucajte mi na vrata. Ja moram da zaštitim svoj san, ja sam sanjar dana, vi ste samo noći. Nevjerovanje živo sada mi je sve. Ne smijem vam predati moje snove u vaše ruke, ne želim da stvari koje nisu doživjele proživljenje već unaprijed dobiju garant za smrt, onakvu na koju se moja duša odveć navikla, a boli me… Boli me više nego li rane mojih nožnih prstiju, načinjene od krutih pokreta tijela mog, ali… Njegova mržnja je jača, neuporediva je ni sa jednom boli koju živo biće doživjeti može. Ne znam prema čemu više ogorčenje njegova iz dana u dan raste, da li prema mom duhu, da li prema mom tijelu ili prema činjenici da sam mu kćerka.

Ja sam kćerka starog matematičara iz Sarajeva, svima vrlo poznatog, ali ja nisam matematičarka, ja sam balerina i upravo sam zbog toga tri puta naćelavo ošišana bila. Ljudi kažu da kada ga pitaju o njegovoj djeci, priča samo o bratu mi inženjeru i sestri doktorici, mene se kaže stidi, ja sam balerina i to bez kose. Hvala ti za to, tata. Sinoć, nakon što sam se vratila od psihijatra, popela sam se na tavan stare naše kuće, noseći zajedno sa sobom žilet u zadnjem svom džepu. Rezovi uzduž podlaktice nizali su se jedan za drugim, a boja krvi mi se stapala sa crvenom mojom haljinom u kojoj sam večeras u pozorištu trebala da nastupam.

Rodila sam se kao balerina, ali tako živjeti nisam smjela, ali zato kao balerina umrijeti želim i hoću. Nakon tri reza nisam smjela nastaviti dalje, trebala sam još štošta toga da uradim. Silazila sam s tavana zajedno s tragovima krvi za sobom, nisam ih krila, s namjerom sam ih ostavljala.

Krenula sam prema obližnjem jezeru, koje se nalazilo nekoliko metara od moje kuće. Što ću tamo, pitate se, jednostavno je, krenula sam da se ubijem, a šta mi drugo preostaje. Stajavši nasuprot jezera tihim glasom sam sebi govorila: “Tajna je odgovor za sve što je bilo, za sve što jest i sve što će biti.“ Tri koraka sam napravila, a onda je njegova ruka moju stegla i dva sam se koraka unazad vratila. Okrenula sam se i vidjela čovjeka čiji sam prsten uzaludno godinama nosila i u tom sam trenutku jedino shvatila: samo čin ljubavi nadilazi misao, nadilazi riječi.

(posjeta 96 puta, 1 danas)
Total 2 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Melika Musa
Autor na | + posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search